Nije to bio samo smijeh. Bio je to onaj podmukli, ljepljivi cerek koji ti se zavuče pod kožu i tu ostane da truhne decenijama. Svi znamo taj scenario: kafana, dim, karirani stolnjak i neko ko, uz treću lozu, počinje rečenicu sa: “Bili Mujo i Suljo…” I mi se smijemo. Smijemo se do suza, udaramo dlanovima o sto, zagrcnemo se od sopstvene “gluposti”. Taj smijeh je bio naš najuspješniji izvozni proizvod, jači od čelika iz Zenice i soli iz Tuzle. Ali, dok smo mi, u svom tom merhametu i širini, mislili da širimo dobru volju i da smo “raja”, nismo vidjeli omču koja se plete. Taj osmijeh je krio zamku.

Vicevi o Muji i Hasi nisu folklor; oni su psihološka operacija koja traje predugo. Decenijama smo drugima, onima preko Drine i onima preko Save davali alat u ruke. Alat kojim su našu naivnost i dobrodušnost prekovali u etiketu intelektualne inferiornosti. Kako je, pobogu, narod koji je vijekovima bio raskrsnica civilizacija, koji je u svojim mahalama govorio tri jezika dok su drugi jedva sricali slovarice, postao sinonim za tupu, sirovu snagu bez mozga? Kako je Bosna, ta riznica mudrosti i stradanja, u očima komšija postala tek poligon za vic?

Geneza stereotipa: Ko nam je “podvalio” kukavičije jaje?

Da se ne lažemo, mit o “glupom Bosancu” nije nastao spontano na zimskim sijelima. On je pažljivo njegovan, zalijevan i kalemljen u kulturnim i političkim centrima bivše Jugoslavije. Beograd i Zagreb su imali akademije, institute i “visoku kulturu”, a Sarajevo? Sarajevo je imalo “dušu”. Kakva prevara!

Stereotip se metastazirao kroz pop-kulturu sedamdesetih i osamdesetih. Sarajevska škola pop-rocka i kultni “Nadrealisti” su, paradoksalno, bili mač sa dvije oštrice. S jedne strane, pokazali su genijalnost bosanskog duha, ali s druge strane, zacementirali su sliku Bosanca kao simpatičnog spadala. Onog lika u trenerci koji “fura” svoj fazon, koji je snalažljiv na sitno, ali nedovoljno pametan za “velike igre”.

Svrha ove kulturološke lobotomije bila je brutalno jednostavna: centralizacija moći. Stereotipizacija periferije (Bosne) u odnosu na centre moći služila je stvaranju imidža nas kao “dobrih, ali priglupih komšija”. Znate taj tip – onaj koji će ti pomoći da uneseš ugalj, koji će ispeći janje, koji će te nasmijati dok piješ njegovo piće, ali kojeg, ne daj Bože, nećeš pitati za savjet kako da vodiš firmu ili državu. Bosanac je sveden na ulogu dvorske lude u jugoslovenskom kraljevstvu. A luda nikad ne postaje kralj. Luda se drži blizu trpeze da zabavlja gospodu, ali spava u štali.

Marginalizacija je tu ključna riječ. Ako nekoga proglasiš intelektualno inferiornim, lakše mu je nametnuti politička rješenja. Lakše mu je uzeti resurse. Jer, zaboga, šta će “glupom Bosancu” hidroelektrane i šume, on ionako ne zna šta bi s tim, bolje da to “pametnija braća” iz metropola organizuju. To je kolonijalni mentalitet upakovan u celofan bratskog humora.

Zašto samo Bosanci? (Ili: Gospoda, Ratnici i Budale)

Hajde da budemo provincijski direktni i da pogledamo istini u oči. Zašto se ovaj stereotip nije zalijepio drugima?

Pogledajte Hrvate u toj kolektivnoj svijesti bivše države. Oni su portretisani kao “bečki đaci”. Možda hladni, možda uštogljeni, možda previše birokratski nastrojeni, ali nikad glupi. Njima je pripala aura kulture, baroka, “Gospode Glembajevih”. Oni nose kravate i pričaju o pravu.

A Srbi? Oni su u tom narativu “državotvorci”, “ratnici”, romantični “hajduci”. Možda ponekad iracionalni u svom mitomanstvu, ali nikad predstavljeni kao intelektualno zakinuti. Oni su oni koji pišu istoriju (ili je prepravljaju), oni koji vode bitke, oni koji imaju “kičmu“.

A gdje je tu Bosanac? Bosancu je pripala uloga Muje koji pokušava da shvati kako radi sijalica. Bosna je postala “tamni vilajet” ne zato što u njoj nije bilo svjetla, nego zato što su oni koji su držali prekidač željeli da naša pamet ostane u mraku. To je klasična podjela uloga u lošem filmu gdje smo mi pristali da budemo statisti koji padaju prvi.

Činjenica, ona surova i statistička, govori suprotno. Nivo obrazovanja, pismenosti i naučnog doprinosa u BiH nikada, ali baš nikada, nije kaskao za susjedima u onoj mjeri u kojoj vic to sugeriše. Naprotiv. Ali istina je dosadna, a vic se brzo pamti.

Argumenti koji ruše mit: Izvozimo pamet, ne samo balvane

Vrijeme je da srušimo taj iluzorni zid činjenicama koje bole one koji nas potcjenjuju. Kako to da “glupi Bosanci” imaju i Nobela i Oskara?

Malo je naroda ove veličine, na ovoj vjetrometini, koji mogu na sto staviti Ivu Andrića i Danisa Tanovića. Naši nobelovci su dokazali da bosanski um može stvoriti svjetsku umjetnost i u nemogućim uslovima. Jesu li i oni bili Mujo i Suljo?

Pogledajmo nauku. Vladimir Prelog, rođeni Sarajlija, hemičar nobelovac. Gdje se on uklapa u vic o bageru i lopati? A šta je sa današnjicom? Naši inžinjeri nisu samo oni koji miješaju malter na njemačkim bauštelama. Naši ljudi su u NASA-i, naši fizičari su u CERN-u, naši IT stručnjaci vode timove u Silicijsku dolini.

Bosanski intelektualci, pisci, slikari i režiseri su decenijama stubovi kulture u cijelom regionu. Bez sarajevske škole, jugoslovenska kultura bi bila tek blijeda kopija istočnoevropskog prosjeka. Mi smo davali dušu, ali smo davali i pamet. Samo što je ta pamet, nekako, uvijek pripisivana “Beogradu” ili “Zagrebu” čim bi postigla uspjeh, dok je glupost ostajala ekskluzivno bosansko vlasništvo.

Zašto prihvatamo tuđu igru? Samoponiženje kao nacionalni sport

I ovdje dolazimo do onog najbitnijeg, do onog što boli više od tuđe uvrede. Zašto mi to radimo sebi? Zašto se sami guramo u taj tijesni, smrdljivi kalup?

Naš specifični humor, taj odbrambeni mehanizam kojim smo preživljavali carstva, ratove i glad, prešao je opasnu granicu. Od štitonoše postao je tamničar. Počeli smo da vjerujemo u viceve o sebi. Samoumanjivanje je postalo naša zona komfora. “Ma pusti mene, ja sam ti Bosanac, tvrdoglava bosanska glava…” Koliko smo puta to izgovorili da bismo se izvukli iz neugodne situacije ili da bismo se dodvorili nekome “bitnom” iz regiona?

To je zamka. To je sindrom žrtve koja počinje da voli svog zlostavljača. Prihvatili smo ulogu inferiornog jer je tako lakše. Lakše je biti “glupi Mujo” od kojeg se ništa ne očekuje, nego preuzeti odgovornost za sopstvenu sudbinu i reći: “Ne, nisam glup, i sad ću vam to naplatiti.”

Ironija je kosmičkih razmjera. Ti isti “glupi Bosanci” danas izgrađuju modernu Njemačku, liječe najkomplikovanije slučajeve u Skandinaviji i projektuju softvere u Americi. Čudo jedno – čim pređu granicu na Savi, onaj famozni “bosanski virus gluposti” nestaje. Tamo ih niko ne zove Mujama. Tamo su “Herr Doktor” i “Expert”. Tamo se njihova snalažljivost zove “inovativnost”, a ne “muljanje”. To nam samo govori jedno: problem nije u našoj glavi, problem je u našoj geografiji i tuđoj percepciji koju smo, nažalost, internalizirali.

Zaključak: Vrijeme je da Mujo doktorira

Dosta je bilo. Vrijeme je za novi narativ. Vrijeme je da prestanemo biti taoci viceva iz osamdesetih koji su služili da se uz rakiju lakše podnese raspad jednog sistema.

Pobijanje ovog stereotipa nije pitanje povrijeđene sujete. To je pitanje nacionalnog opstanka i elementarnog samopoštovanja. Ako mi sami ne cijenimo svoju pamet, ako se sami cerekamo na priče o našoj zatucanosti, ne možemo očekivati da nas svijet, a pogotovo komšiluk, gleda s poštovanjem.

Moramo prestati izvoziti sirovinu – i drvo i ljude i humor – budzašto. Moramo početi cijeniti onaj tihi, oštri bosanski intelekt koji je preživio sve nedaće. Onu mudrost koja nije u knjigama, već u genima, ali koja zna i knjigu napisati kad treba.

I da završim onako kako bi trebalo, bez uvijanja, oštro i u kost:

“Bosna nikada nije bila glupa; ona je samo bila dovoljno velika da se nasmije na sopstveni račun, dok su drugi to smijanje koristili kao dokaz njene malenkosti. Ali zapamtite, onaj ko se zadnji smije, obično nije onaj ko je ispričao vic, nego onaj ko ga je shvatio – i odlučio da ga više ne sluša.”