Nakon dugo vremena, tek posljednja intervencija Rimokatoličke crkve u hrvatske javne politike, državne ili lokalne, donekle je imala direktnije veze s crkvenim pitanjima.
Kaptol, odnosno Hrvatska biskupska konferencija u Zagrebu, prije nekoliko dana pridružili su se kritici gradskih vlasti koja namjerava promijeniti imena ulica nazvanih po saradnicima ustaša u Drugom svjetskom ratu.
Tako je na udar došao i nekadašnji vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić. Zbog toga je najprije kardinal i nekadašnji vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić za Možemo, vladajuću stranku u Zagrebu, kazao da je "rigidno lijeva i projugoslavenska".
No, to je samo jedan u nizu kritičkih istupa Crkve u Hrvatskoj prema ovim ili onim javnim politikama, koji se intenziviraju već mjesecima. Pritom ne vara utisak da takve kampanje nastupaju u svojevrsnim valovima.
Ograničenja nema tako mnogo kao što bi se možda dalo pomisliti, jer svećenstvo reagira na štošta: zdravstvenu politiku kod teme abortusa, školske programe u vezi sa spolnim i seksualnim obrazovanjem, historiografske po pitanju npr. ustaških simbola. Sad su na redu nazivi ulica i trgova, što bi u slučaju jednog prelata iz Drugog svjetskog rata načelno moglo biti shvatljivo, navodi DW.
Ipak, nadbiskup Šarić nije bio samo saradnik ustaša, nego i gore od toga, nažalost. Pisao je i objavljivao stihovane panegirike poglavniku Anti Paveliću, izjašnjavao se žestoko antisemitski i podržavao nasilna prekrštavanja Srba s pravoslavlja na katolicizam.
S pozicije najmoćnijeg katoličkog autoriteta u Bosni i Hercegovini, to je bilo više od saradnje. Uostalom, nesumnjivo je utjecao na mobilizaciju brojnih Hrvata u redove ustaša, te često njihov odlazak u zločin ili smrt – ili oboje. Sam je Šarić pak umro 1960. godine u Španiji, gdje je izbjegao pod okrilje fašističkog Francova režima.
Današnje crkveno vodstvo u Hrvatskoj praktično nema odmak od takvog vlastitog naslijeđa, pa ni kad se uspoređuje s aktuelnim Vatikanom.
- Nema tu velike tajne - rekao nam je o takvom stavu teolog Branko Sekulić, "jer riječ je o onome što nazivam etnoreligijantstvom, a koje je duboko zahvatilo Katoličku crkvu u Hrvatskoj i BiH, kao i Srpsku pravoslavnu crkvu".
O tom fenomenu na području nekadašnje Jugoslavije objavio je prije dvije godine i knjigu "Krabulja kršćanskog vulgarizma".
On smatra da se najdalje u tom procesu otišlo "u Republici Srpskoj kao de iure državi i Herceg-Bosni kao de facto tvorevini". No, kao što je napomenuo, te ambicije ne prestaju na njihovim granicama – one se stalno šire, teritorijalno u pravcu Velike Hrvatske i Velike Srbije.
A ideološki, dodao je, prema potpunoj eliminaciji drugoga: onih etnički i vjerski drugačijih koje se proglašava smrtnim neprijateljima ili onih ideološki različitih koje se proglašava i izdajnicima.
Za etnoreligijantstvo, naime, nije dovoljno biti Hrvat da bi bio katolik ili Srbin da bi bio pravoslavac.
- Ne, jer za pravovjernost se traži odanost ustaškom, odnosno Dražinom četničkom konceptu. Zbog toga je značajan dio crkvenih struktura mogao bez moralne nelagode blagoslivljati politike etničkog čišćenja i genocida, pretvarajući ih u sakralne pothvate - smatra ovaj teolog iz Šibenika, zaključujući da njima evanđelje u tom kontekstu ne služi "kao put prema slobodi, nego kao tepih za brisanje blata vlastita politikanstva, kao što im i Krist služi kao bubanj za udaranje etnoreligijantskog drila".
Filozof politike Jaroslav Pecnik upozorava da je sve to neodvojivo povezano s interesom same crkvene institucije, što se tiče prvenstveno njenog materijalnog statusa. Pecnik za DW ističe da u RH "ona danas živi kao bubreg u loju", bogataški. Nabraja njenje privilegije, društvene i političke i imovinske i ostale, poznate državne i nepoznate lokalne dotacije.
Ovaj analitičar slaže se s očitanjem nastupa Crkve u vidu plime i oseke "prisutnih još od tzv. demokratskih promjena", s obzirom na njeno taktiziranje u odnosu na pojedine šire momente i događaje, a dok se upliće takoreći u sve.
- Uvijek je prisutna je želja da budu moralni autoritet i arbitar iznad svih, što stoji u funkciji održanja postojeće moći. To na ovim prostorima ide pod ruku s nacionalističkim te konzervativnim politikama, prema njegovu sudu, čime objašnjava crkvenu bliskost i nadopunjavanje s HDZ-om, smatrajući da je duhovni motiv samo formalno u prvom planu.
Crkva sebi može priuštiti da ne vidi realnost ovog svijeta, jer uspijeva zarobiti narod u nametnutim simboličkim vrijednostima - rekao je Pecnik.
