Svaki put kada se u regionu otvori pitanje NATO integracija Bosne i Hercegovine, iz Beograda stižu poznate poruke o vojnoj neutralnosti, neprihvatljivosti članstva u Savezu i potrebi da se poštuje "volja srpskog naroda" i volja entiteta Republika Srpska. NATO se u političkom diskursu Srbije često predstavlja kao “neprijatelj” i simbol agresije iz 1999. godine i organizacija prema kojoj treba zadržati distancu.

Međutim, kada se pažljivije pogledaju konkretni potezi zvaničnog Beograda, otvara se sasvim drugačija slika. Srbija nije članica NATO-a, ali je jedna od država koja sa Savezom održava veoma razvijene partnerske odnose. Saradnja se odvija kroz zajedničke programe, obuke, vojne kontakte i različite sigurnosne mehanizme koji su godinama građeni bez većih političkih osporavanja.

Tu dolazimo do ključnog paradoksa srbijanske politike. NATO je problem kada se o njemu govori pred domaćom javnošću ili kada se raspravlja o euroatlantskom putu Bosne i Hercegovine. Međutim, NATO nije problem kada se s njim sarađuje, kada se koriste prednosti partnerstva ili kada se ostvaruju sigurnosni i vojni interesi Srbije.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je u srijedu nakon sastanka s komandantom Vrhovne komande NATO savezničkih snaga u Evropi, generalom Aleksusom Grinkevičem, da je dijalog jedini put ka očuvanju stabilnosti i sigurnosti u regionu.

Vučić je naveo da je tokom razgovora zahvalio na, kako je rekao, stabilizujućoj ulozi misije KFOR, izrazivši očekivanje da će nastaviti da doprinosi očuvanju mira.

Sagovornici su razgovarali o aktuelnoj sigurnosnoj situaciji na Zapadnom Balkanu i značaju očuvanja regionalne stabilnosti, a predsjednik Srbije istakao je da je za zemlju od ključnog značaja očuvanje vojne neutralnosti uz nastavak saradnje s NATO kroz program Partnerstvo za mir.

Vučić je naglasio da Srbija ostaje posvećena odgovornoj i profesionalnoj saradnji sa Savezom, uz puno uvažavanje vlastitih nacionalnih interesa.

Tokom sastanka posebno je ukazano na važnost očuvanja mira na Kosovu, kao i na potrebu zaštite srpskog stanovništva i poštovanja međunarodnog prava, uključujući Rezoluciju 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.

Predsjednik Srbije podsjetio je da se navršava 27 godina od usvajanja te rezolucije, koju je ocijenio ključnim međunarodnim okvirom za uređenje sigurnosnih i civilnih prilika na Kosovu.

Kada se uzme u obzir svaki Vučićev potez jasno je da NATO-a nije prvenstveno sigurnosno nego političko pitanje. Antinatovska retorika godinama služi kao efikasno sredstvo mobilizacije biračkog tijela i održavanja narativa o ugroženosti Srbije, a uz to obavezno srbijanski predsjednik koristi priliku da veže i pitanje ugrženosti RS-a. Istovremeno, državne institucije susjedne države vode mnogo pragmatičniju politiku, svjesne da je saradnja sa NATO-om neophodna u savremenom sigurnosnom okruženju.

Posebno je zanimljivo kada se takva politika reflektira na Bosnu i Hercegovinu. Politički predstavnici iz Srbije i Republike Srpske često se protive NATO putu BiH, predstavljajući ga kao prijetnju regionalnoj stabilnosti. Ipak, teško je objasniti zašto bi ono što je prihvatljivo za Srbiju u obliku intenzivne saradnje bilo neprihvatljivo za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu.

Zato svaki novi sastanak predstavnika Srbije i NATO-a podsjeća na činjenicu koju politička retorika često pokušava prikriti: između javnih poruka i stvarne politike postoji značajan raskorak. Dok se građanima govori o distanci prema NATO-u, državna politika pokazuje da su vrata saradnje odavno otvorena.

U konačnici, Srbija ima puno pravo da sama odlučuje o svojoj sigurnosnoj i vanjskoj politici. Međutim, isto pravo pripada i Bosni i Hercegovini. Ako je saradnja Srbije s NATO-om legitimna i korisna, onda je teško pronaći uvjerljiv argument zašto bi težnja BiH prema istom savezu predstavljala problem. Upravo u toj kontradikciji nalazi se suština regionalne rasprave o NATO-u.

Ne treba zaboraviti da je upravo pod snažnim utjecajem Beograda, predsjednik SNSD-a Milorad Dodik antinatovski raspoložen, te da je u nekoliko navrata poručivao da će o članstvu BiH u NATO-u odlučivati se na referendumu u RS-u. Također, Dodik je blokirao i slanje Programa reformi u Brisel. 

Treba podsjetiti svakako i na Deklaraciju Svesrpskog sabora, koja je kao zvanični dokument usvojena u parlamentima RS-a i Srbije, te na obje vlade.

Između ostalog, u Deklaraciji se navodi da Srbija podržava vojnu neutralnost bh. entiteta RS, čime se zagovara i podržava vojna neutralnost polovine nezavisne, međunarodno priznate i suverene države Bosne i Hercegovine.

"Svesrpski sabor podržava politiku vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na sve postojeće vojne saveze, a sa takvim političkim opredjeljenjem potpuno je saglasna Republika Srpska, koja će se boriti za očuvanje vojne neutralnosti u BiH."

Država Bosna i Hercegovina ima svoj svoj Zakon o odbrani usvojen 2005. godine u Parlamentarnoj skupštini BiH, a za su glasali i srpski zastupnici.

U članu 84. se navodi kako će "Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti obrane u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provesti potrebne aktivnosti za prijem BiH u članstvo NATO-a".