Mnogi bošnjački političari, analitičari, medijske i javne ličnosti, uljuljkani hroničnom političkom kratkovidnošću, već decenijama žive u opasnoj zabludi.

Oni iskreno i naivno vjeruju kako je moguće nekakvim diplomatskim manevrima, popuštanjima ili vanjskim intervencijama razbiti srpsko-hrvatsku političku osovinu u Bosni i Hercegovini, razvrgnuti taj politički brak te pridobiti nekog od partnera za sebe, tačnije za Bosnu i Hercegovinu.

Međutim, historija, kao i analiza trenutne političke situacije, jasno svjedoče da to nije moguće.

Razlog je vrlo jednostavan: Bošnjaci nemaju šta ponuditi niti jednima niti drugima.

Preciznije rečeno, ono što srpska i hrvatska političke elite traže od Bošnjaka, Bošnjaci ne mogu i ne smiju dati. Njihovi ultimativni zahtjevi spram Bošnjaka nisu neki kompromisi, čak ni traženje nego velikog ali konačnog ustupka. Ono što oni traže jeste potpuna kapitulacija Bošnjaka, odustajanje od onih najbazičnijih, egzistencijalnih interesa koji se tiču ne samo kontinuiteta države Bosne i Hercegovine već i dugoročnog opstanka bošnjačkog naroda.

Upravo zato su Srbi i Hrvati po pitanju Bosne i Hercegovine prirodni saveznici na ovim prostorima, rušilački upućeni jedni na druge već gotovo čitav jedan vijek. Vremenski prozori u kojima to nije bilo tako, kada su se njihovi interesi privremeno sukobljavali, te kada je bila moguća saradnja sa Bošnjacima, bili su tek kratkotrajni historijski incidenti.

Kako jučer, tako i danas.

Krajnji, strateški interes ove "osovine zla" bio je i ostao podjela Bosne i Hercegovine, prvo de jure, kroz ustavno-administrativna i teritorijalna preuređenja, a potom i de facto. Srpska politika, do jučer personificirana u SDS-u a danas u SNSD-u, nikada nije odustala, niti će odustati, od separatizma, bez obzira na to što u obliku manjeg bh. entiteta već imaju praktično državu u državi, dodatno ojačanu popustljivošću "sarajevskih" partnera. To im jednostavno nije dosta jer njihov cilj je secesija i ujedinjenje sa Srbijom.

Potpuno identičan scenarij gledali bismo i sa hrvatskom politikom u Bosni i Hercegovini kada bi ona ostvarila ono što u ratu nije mogla snagom oružja i udruženim zločinačkim poduhvatom a što danas traži – famozni Treći entitet, odnosno reanimaciju Herceg-Bosne sa bošnjačkim halal certifikatom. Isti onaj destruktivni, separatistički proces kojeg danas živo gledamo na primjeru Dodika i manjeg bh. entiteta, istog trena bi se prepisao i počeo odvijati unutar tog novog, trećeg entiteta jer on nije bio niti je konačni cilj za rješenje tzv. "hrvatskog pitanja" kako ga vide hrvatske političke elite, već isključivo historijska međustanica za "popunjavanje pereca" i Banovinu Hrvatsku.

Suština svake protekle, sadašnje ali i buduće političke krize u Bosni i Hercegovini leži u tome što je Daytonski mirovni sporazum u očima Beograda i Zagreba, pa samim tim i Laktaša i Lištice, bio i ostao tek primirje a ne trajni mir.

Tako nešto je historijska neminovnost ako uzmemo u obzir da su Agresija i UZP iz devedesetih nisu bili nikakavi izolovani incidenti, historijske aberacije u inače skladnim međunacionalnim odnosima, već tek jedna od krvavih epizoda u dugometražnoj historijskoj seriji koja traje još od početka 19. vijeka i stvaranja prvih nacionalnih programa naših "komšija i susjeda".

Samim tim, daytonski intermezzo nije mogao biti kraj te serije; on je bio samo privremena pauza, prostor za zpadni ekonomsko-propagandni program dok se akteri ponovo ne konsoliduju i počnu emitovati nove epizode. Ništa nije gotovo i ništa se nije završilo.

No stvarni problem je što bošnjačka politika, predvođena aktuelnom nametnutom veleizdajničkom garniturom na vlasti, živi u iluziji da se s Čovićem može graditi "evropski put" nasuprot Dodikovog "ruskog hoda" iako su i jedan i drugi čvrsto na autostradi uništenja Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda.

Sarajevska politička čaršija već decenijama odbija da vidi da su HDZ i SNSD jedno tijelo sa dvije glave. Oni se međusobno koordiniraju, štite jedni drugima leđa i sinhronizovano drže državu u stanju permanentne paralize i puzajućeg raspada. Čoviću je Dodik potreban kao opsadni ovan koji će glasno udarati u kapije grada i stalno prijetiti disolucijom, kako bi on sam ispao "evropski diplomat" dok ispod stola provodi tihu hercegbosansku autonomiju. Dodiku je Čović neophodan kao institucionalni štit unutar Federacije preko kojeg amortizuje vanjske pritiske, trojanski konj koji otvara kapije grada i slabi bošnjačke pozicije, tihi partner u secesiji. To je istinska i istinski prirodna politička simbioza.

Najveća tragedija leži u patologiji bošnjačkog političkog defetizma. Ma koliko mudrovali, bošnjački i "probosanski" političari, a naročito nametnuti jahači magle iz aktuelne "Trojke", ne mogu djelovati protiv historije i neumitnih historijskih procesa. Njihovi stalni, patološki pokušaji kompromisa i popuštanja, u kojima se pod parolom "smirivanja tenzija" i "politike dijaloga" srpsko-hrvatskoj osovini konstantno daje sve, od ključnih državnih preduzeća, energetskih resursa, pa do kontrole nad sigurnosnim i pravosudnim aparatom, a za uzvrat ne dobija apsolutno ništa, duboko su kontraproduktivni.

Ta kapitulantska politika ne otapa led niti otuđuje Čovića od Dodika ili obrnuto; ona samo dodatno slabi bošnjačke pozicije. Svakim novim ustupkom bošnjački narod se dodatno sistemski slabi i demilitarizuje: politički, kulturološki, institucionalno.

Na taj način, nametnuti upravitelji i domaći naivci samo ubrzavaju vlastito marginaliziranje i slabe bošnjački narod za onaj neizbježni, dramatični trenutak kada će se, usljed promjena globalnih geopolitičkih okolnosti, prekinuti zapadne reklame koje nam se puštaju te ponovo početi emitovanje nove epizode krvave balkanske telenovele.

Historija nas uči da se takav program ne može izbjeći nikakvim zatvaranjem očiju i popuštanjem te da je jedini spas u tome dočekati ga jak i spreman. Sve suprotno od onoga kako to danas radi "sarajevska" politika.