Dana 22. oktobra Nobelov institut je objavio da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 1964. godinu francuski filozof i književnik Jean-Paul Sartre. Međutim, Sartre je tu nagradu odbio. To je izazvalo incident u javnosti, jer je to bio prvi slučaj da je neko svojevoljno odbio Nobelovu nagradu (ona nosi i znatnu svotu novca). Kasnije je Nobelovu nagradu svojevoljno odbio samo još jedan jedini čovjek – Vijetnamac Le Duc Tho 1973. godine.
Ako postoji utjecajan filozof u francuskom 20. stoljeću, onda je to Jean-Paul Sartre (1905.-1980.). Rečeno je da on simbolizira svoje vrijeme poput Voltairea u 18. stoljeću ili Victora Hugoa u 19. stoljeću. Niko nije bolje utjelovio profil “predanog” intelektualca, odnosno onoga koji želi promijeniti svijet na temelju vlastitog koncepta pravde. Njegova su mišljenja služila kao referentna tačka milionima ljudi o pitanjima poput politike, morala ili estetike.
Osim što je pisao knjige, Sartre je bio trajno uključen u politiku svog vremena. Smatrao je da filozof uvijek treba biti kritičan prema moći. Svoju žestoku nezavisnost pokazao je podupirući ciljeve kao što je nezavisnost Alžira, protivno željama francuske vlade ili kubansku revoluciju. Taj ga je aktivizam naveo da objavi neke ideje koje su izazvale duboke kontroverze. Branio je, naprimjer, nasilje u službi revolucije. Po njegovom mišljenju, potrebno je razlikovati nasilje tlačitelja od nasilja potlačenih.
Kako bi zadržao svoju slobodu kritike, nikada se nije učlanio u Komunističku partiju, s kojom je održavao ambivalentan odnos. Osudio je, s jedne strane, njihov staljinistički autoritarizam. No, s druge strane, bio je uvjeren da je to radnička partija. Malo je stvari prezirao kao antikomunizam. “Antikomunista je pas”, kazao je. Takođe je tvrdio, vrlo kontroverzno, da je u Sovjetskom Savezu postojala sloboda izražavanja neslaganja. Komunizam, po njegovom mišljenju, treba suditi po namjerama, a ne po djelima.
Godine 1964. Švedska akademija dodijelila mu je Nobelovu nagradu za književnost. Sartre je, međutim, odbacio tu nagradu. Nije mu bilo prvi put da je ovako reagirao: puno prije toga odbio je primiti orden Legije časti. Prema riječima Gastona Gallimarda, njegovog urednika, imao je naviku ne primati književne nagrade: “Bilo da se radi o vreći krompira ili Nobelovoj nagradi.”
Medijiu su u tom gestu vidjeli priliku i počeli objavljivati vlastite teorije tom činu. Možda je Sartre samo tražio publicitet? Je li reagirao iz inata samo zato što je Albert Camus, njegov suparnik, prvi dobio Nobelovu nagradu? Govorilo se da je sigurno bio vrlo bogat, budući da je sebi dopustio luksuz da ostane bez milionskog iznosa koji ga je sljedovao uz nagradu.
Motivi filozofa nisu imali nikakve veze s više ili manje zlonamjernim komentarima. Sartre je izjavio da ne želi postati institucija i da nema namjeru vršiti pritisak na svoje čitatelje, jer oni neće na isti način čitati djelo nobelovca. Kao pisac, smatrao je da mu je dužnost uvijek ostati na strani pobune. Ako bi prihvatio tako važnu nagradu, to je bilo jednako ulasku u sistem koji je želio srušiti.
Do kraja života Sartre je nastavio sa ispoljavanjem svojih ideja. Godine 1968., kada je francusko pravosuđe naredilo njegovo hapšenje zbog vrijeđanja Charlesa de Gaullea, predsjednik je tražio da ga se pusti uz argument da ni Voltaire nije hapšen. Htio je reći da je nepromišljeno da vlastodršac ide protiv pisca koji simbolizira nacionalnu svijest.
Međutim, nakon Sartreove smrti, njegova slava kao da je nestala. Zamjerali su mu brojne političke pogreške, dok je njegov protivnik Camus dobio brojne pohvale jer je, za razliku od nekadašnjeg prijatelja, branio etiku u kojoj cilj ne opravdava sredstvo. No, nakon tog razdoblja čistilišta, autor „Bića i ništavila“ vratio se na Olimp velikih filozofa kao prototip intelektualca koji nikada ne poklekne pred moćnima. La Vanguardia
