Pakistanski parlament je usvojio sveobuhvatan zakonodavni paket koji po prvi put u pisanom obliku i kroz konkretne statute jasno definira ovlaštenja najvišeg vojnog položaja u zemlji. Ove mjere predstavljaju nastavak dubokog restrukturiranja komandnog sistema oružanih snaga koje je započeto u novembru prošle godine usvajanjem 27. ustavnog amandmana. Cijeli proces usvajanja zakona odvijao se kroz ubrzanu proceduru – vladin kabinet je odobrio zakonske prijedloge u jutarnjim satima, a Narodna skupština ih je usvojila u roku od svega nekoliko sati.

Ovakve korjenite promjene dolaze nepunu godinu dana nakon četverodnevnog oružanog sukoba sa Indijom koji se odigrao u maju 2025. godine. Vojni analitičari i stručnjaci ističu da ove reforme predstavljaju najznačajniju reorganizaciju pakistanskog vojnog vrha i više komande još od 1976. godine. Tada je, naime, kreirana funkcija predsjedavajućeg Zajedničkog komiteta načelnika štabova (CJCSC) s primarnim ciljem da ostvaruje ograničenu i simboličnu koordinaciju između kopnene vojske, ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva.

Glavna novina koju donosi ovaj zakonodavni paket jeste pravno formaliziranje institucije komandanta odbrane (CDF), funkcije koju po službenoj dužnosti i istovremeno obnaša načelnik Generalštaba kopnene vojske.

Za razliku od nekadašnjeg modela CJCSC-a, koji je funkcionirao prvenstveno kao tijelo za koordinaciju bez stvarne komandne moći nad mornaricom ili zrakoplovstvom – pri čemu je svaki rod vojske uglavnom vodio vlastitu politiku – novi CDF ima apsolutnu i sveobuhvatnu operativnu komandu i kontrolu nad cjelokupnim oružanim snagama. Prema novim zakonima, šef odbrane je direktno odgovoran saveznoj vladi za izvođenje vojnih operacija u svim rodovima vojske. Penzionisani general-major i bivši sekretar za odbranu Naeem Khalid Lodhi ističe da nijedna vojna komanda ne može biti efikasna ukoliko komandant nema zakonske mehanizme nagrađivanja i sankcioniranja, te je pozdravio ove promjene uz ocjenu da je funkcija komandanta odbrane sada konačno dobila pravu težinu i operativnu formu.

Pristalice ovih reformi tvrde da su one bile prijeko potrebne radi modernizacije i prilagođavanja zahtjevima savremenog ratovanja, hibridnih prijetnji i složenih sigurnosnih izazova koji iziskuju jedinstven, centraliziran sistem komandovanja.

Međutim, pojedini vojni analitičari u Islamabadu i Lahoru upozoravaju na potencijalne rizike ovakvog modela. Budući da su sve ključne i više pozicije u različitim rodovima vojske sada podložne odobrenju CDF-a, kritičari strahuju da bi to moglo dugoročno narušiti individualni identitet mornarice i zrakoplovstva. Postoji bojazan da bi odlučivanje o napredovanju oficira od strane osobe koja ne dolazi iz njihovog roda vojske moglo stvoriti nezadovoljstvo, kao i da bi se koncepti odvraćanja mogli u potpunosti podrediti strategiji usmjerenoj prvenstveno na kopnene snage (land-centric concept).

Pored toga, ukinut je rotirajući karakter nekadašnjeg čelnika zajedničkog komiteta, pa će funkcija komandanta Nacionalne strateške komande – iako i dalje definirana kao pozicija sa četiri zvjezdice – ubuduće dolaziti isključivo iz redova kopnene vojske. Analitičari ističu da se ovim korakom uspostavlja jasnija granica između strateškog odvraćanja i konvencionalnih raketnih operacija koje su ranije djelovale u prilično nejasnim institucionalnim okvirima.

Donošenje ovih zakona pokrenulo je i burne pravne rasprave u javnosti. Neki pravni stručnjaci i kritičari tvrde da nova zakonska rješenja zadiru u ustavne odredbe, konkretno u Član 243. Ustava Pakistana, koji propisuje da federalna vlada ima vrhovnu kontrolu i komandu nad oružanim snagama. Prema njihovom mišljenju, prenošenjem ovako širokih operativnih ovlaštenja na jednog vojno-operativnog čelnika, politička vlast riskira kršenje ustavnih principa, pri čemu se postavlja pitanje i nedostatka nezavisnih pravosudnih instanci koje bi eventualno mogle preispitati ovakve poteze.

S druge strane, zagovornici zakona i pravni stručnjaci, poput advokata Vrhovnog suda Hafiza Ahsaana Ahmada Khokhara, odbacuju ove kritike. Oni navode da je usvojena legislativa sasvim uobičajen pravni sllijed i nastavak koji logično proizlazi iz prethodnih ustavnih amandmana, povlačeći paralele sa sličnim zakonima koji uređuju položaj vrhovnih komandanata odbrane u zapadnim zemljama poput Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva i Australije. Ipak, analitičari primjećuju bitnu razliku: u zapadnim demokratijama funkcija ekvivalentna pakistanskom CDF-u predstavlja zasebnu poziciju koja se tradicionalno rotira između mornarice, vojske i zrakoplovstva i ne nalazi se istovremeno u rukama aktivnog šefa samo jednog roda vojske, što pakistanski model čini specifičnim i izrazito centriranim oko strukture kopnene vojske.