Dok sirene zavijaju, a izraelska protivzračna odbrana pokušava presresti dolazne prijetnje usred noći, u iranskoj raketnoj strategiji pojavio se obrazac: tama.

Ponovljeni raketni napadi lansirani iz Irana tokom noćnih sati nisu slučajnost - oni odražavaju namjernu vojnu i tehnološku doktrinu osmišljenu da prikrije, iznenadi i usadi strah, piše Jerusalem Post.

Iako noć nudi očitu skrivenost, izbor udara pod okriljem tame ukorijenjen je u mnogo više od same vidljivosti. To je kombinacija tehničkih ograničenja, operativne nužde i psihološkog ratovanja.

Rakete, za razliku od zrakoplova, ne mogu se oslanjati na atmosferski kisik za pogon. Umjesto toga, moraju nositi i gorivo i oksidans - komponente potrebne za izgaranje - unutar svojih sistema. To je zato što balističke rakete dosežu visine gdje je kisik rijedak ili nepostojeći. Ovaj temeljni zahtjev dijeli projektile u dvije kategorije: one na tekuće gorivo i one na kruto gorivo - svaka sa svojim strateškim implikacijama.

Iranske rakete dugog dometa, uključujući seriju Shahab, obično koriste tekuće gorivo. Ove rakete zahtijevaju složen proces punjenja gorivom prije lansiranja, koji uključuje dva odvojena spremnika - jedan za gorivo i jedan za oksidans. Operacija je vremenski osjetljiva, opasna i zahtijeva stacionarnu infrastrukturu za lansiranje i zemaljsku posadu. Zbog toga je faza punjenja gorivom najranjiviji prozor projektila, posebno pod budnim okom neprijateljskih satelita i nadzornih zrakoplova. Kako bi smanjio rizik od otkrivanja i napada, Iran često provodi operacije opskrbe gorivom noću, kada je vidljivost slaba i šanse za otkrivanje iz zraka značajno padaju.

Nasuprot tome, projektili kratkog i srednjeg dometa poput Fateh-110 i Zolfaghar obično se pokreću krutim gorivom. Ovi sistemi su unaprijed napunjeni mješavinom goriva i oksidansa u krutom obliku, pohranjenom unutar tijela projektila. Spremni su za lansiranje, ne zahtijevaju punjenje gorivom na licu mjesta i mogu se ispaljivati ​​s mobilnih platformi, što ih čini idealnim za iznenadne napade i decentralizirano ratovanje. Međutim, nakon što se zapale, projektili na kruto gorivo ne mogu se ugasiti ili prigušiti. Lansiranje je nepovratno - operativni kompromis za mobilnost i brzinu.

Često se postavlja pitanje zašto su raketama potrebni oksidansi iznutra. Za razliku od mlaznih motora, koji uzimaju kisik iz atmosfere, raketni motori moraju raditi u okruženjima gdje je kisik nedovoljan ili potpuno odsutan. Balističke rakete mogu se uzdići desetke - ili čak stotine - kilometara u nebo, daleko iznad visina na kojima se može disati. Kako bi se osigurao održivi pogon, od samog početka moraju nositi sve što je potrebno za izgaranje.

Iransko ponovljeno korištenje noćnih lansiranja nije slučajna odluka. To odražava višeslojnu vojnu doktrinu koja uzima u obzir tehničke realnosti, strateške prilike i psihološku dinamiku rata. Korištenjem projektila na čvrsto i tekuće gorivo, mobilnih lansirnih platformi i prirodne prikrivenosti noći, Iran je izgradio sistem koji daje prioritet preživljavanju, iznenađenju i psihološkom utjecaju - čak i kada sami projektili ne uspiju dosegnuti svoje ciljeve. U tekućoj borbi za odvraćanje i odbranu, vrijeme lansiranja je jednako važno kao i sama raketa.