Odluka dvanaest političkih stranaka u Federaciji BiH da podrže jednog kandidata za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda – SDP-ovog "solistu" Denisa Bećirovića – po svojoj brojnosti predstavlja rijedak primjer političke koordinacije. Takav savez bi, u teoriji, mogao upućivati na jasnu viziju i ambiciju da se politički procesi u Bosni i Hercegovini pomjere izvan uskih partijskih interesa. Međutim, stvarni domet ove odluke ostaje ograničen njenim sadržajem.

Ključno pitanje nije u tome koga su ove stranke podržale, već koga nisu.

Ako se radi o strankama koje se u svojim programima definiraju kao građanske, multietničke i bosanskohercegovačke, opravdano je zapitati se zašto isti politički savez nije iskoristio priliku da ponudi kandidate i za preostala dva člana Predsjedništva BiH – iz entiteta Republika Srpska te iz Federacije BiH iz reda hrvatskog naroda.

Vojin Mijatović, aktuelni federalni dopremijer i političar iz RS-a, često se javno pozicionira kao zagovornik bosanskohercegovačkog koncepta države i građanskog modela vlasti. Njegova eventualna kandidatura za člana Predsjedništva BiH iz RS-a, bez obzira na izborni ishod, predstavljala bi jasan politički signal da multietnički pristup ne završava na entitetskim granicama. Upravo izostanak takvog poteza otvara pitanje da li se zagovaranje građanske BiH u ovom slučaju zadržava isključivo na retoričkom nivou. Odgovor je jasan – da, samo na retoričkom.

- Prije četiri godine mnogi su noge lomili da dođu u Banju Luku i 'dokažu' hrabrost i patriotizam, sinoć ih nije bilo, doduše tad nisu imali funkcije. Iskreno nisu ni falili. Velike 'patriote' kao i uvijek do sada, izostali su u Banjoj Luci jer valjda im je dosta BiH, od Marijin Dvora do Baščaršije. Kako mislite imati BiH na samo 51 posto teritorije? Jeste ste se to odrekli pola države? Jer vam ne trebamo? – pisao je Mijatović 25. novembra 2024. godine na Facebooku.

I onda taj isti Mijatović odluči da samo na 51 posto se pita, a ne "lakta se" da bude kandidat za člana Predsjedništva BiH iz RS-a. Jel' se to on (ovo kontrapitanje na njegove provokacije) odrekao pola države? 

Slično vrijedi i za Danijelu Krstić, zamjenicu predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo i članicu Naroda i pravde. Kao Hrvatica koja politički djeluje unutar stranke koja se programski ne definira etnički, njena kandidatura za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda predstavljala bi konkretan test tvrdnje da građanske stranke ne prihvataju unaprijed zadane etničke političke okvire.

Krstić je u više navrata javno ukazivala na problem "legitimnog predstavljanja", ističući da se kao Hrvatica iz Sarajeva nikada nije osjećala majorizirano, te da Hrvati iz Sarajeva jesu legitimni predstavnici svog naroda, bez obzira na to da li dolaze iz HDZ-a. Upravo zato ostaje nejasno zašto takav stav nikada nije politički artikuliran kroz kandidaturu koja bi direktno osporila monopol HDZ-a u izboru člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Izostanak bilo kakvog pokušaja kandidiranja za ove dvije pozicije ukazuje na drugačiju političku realnost. Umjesto osporavanja postojećeg etničkog modela, savez dvanaest stranaka odlučio je da mu se u potpunosti prilagodi. Time je, u praksi, prihvaćena logika prema kojoj je bošnjačko mjesto jedini relevantan politički prostor djelovanja, dok su ostala dva unaprijed prepuštena etničkim i partijskim strukturama HDZ-a i SNSD-a, odnosno Dragana Čovića i Milorada Dodika.

Posebno je indikativno što se u ovom savezu nalaze stranke koje se godinama pozicioniraju kao multietničke i građanske. Njihovo političko djelovanje, svedeno gotovo isključivo na bošnjačko biračko tijelo i dominantno na urbani prostor Federacije BiH, dodatno relativizira razliku između programske deklaracije i stvarne političke prakse. Geografska koncentracija političkog djelovanja, uglavnom na relaciji Sarajevo–Zenica–Tuzla, samo potvrđuje ovu tendenciju.

Primjer Naše stranke dodatno oslikava ovaj problem. Iako često naglašava multietnički sastav svog članstva, jedini ozbiljniji pokušaj kandidiranja za hrvatskog člana Predsjedništva BiH imala je 2018. godine, kada je kandidiran Boriša Falatar, tada široj javnosti nepoznat kandidat, koji je osvojio 16.036 glasova. Nakon tog izbornog ciklusa, Falatar je praktično nestao iz političkog prostora, a sličan pokušaj više nikada nije ponovljen. 

U konačnici, odluka dvanaest stranaka ne predstavlja pokušaj redefiniranja ili prevazilaženja etničkog ustrojstva političkog sistema u Bosni i Hercegovini. Naprotiv, ona potvrđuje njegovu prihvaćenost kao neupitne političke realnosti. Multietnički i građanski koncept ostaje prisutan u retorici, ali izostaje u konkretnim političkim potezima.

Pitanje koje se logični nameće: ako u okviru ovako širokog saveza ne postoji politička volja da se kandiduju ljudi poput Vojina Mijatovića (Srbin) ili Danijele Krstić (Hrvatica), da li se uopće pokušava graditi građanska Bosna i Hercegovina – ili se politička borba svodi isključivo na kontrolu već definiranih etničkih prostora i samo za bošnjačku fotelju u Predsjedništvu BiH?

Druže Vojine, nije dovoljno paradirati s bosanskom zastavom na praznom Kastelu uz Vrbas ili se nazivati "legitimnom Hrvaticom" usred Sarajeva. Građanska i multietnička Bosna i Hercegovina ne voli prazne gestove – ona se gradi konkretnim, ponekad hazarderskim političkim potezima. Jedan od njih je kandidatura za Predsjedništvo BiH, a ne juriš isključivo na bošnjačku fotelju, slikanje za medije i zapaljive poruke koje dižu adrenalin kod glasača. 

Jer, kako je javnosti predočeno, snažan blok od 12 stranaka stoji iza Denisa. Ako je zaista toliko "snažan", zašto tih 12 stranaka nisu kandidirale Vojina ili Danijelu? Dvanaest stranaka, prazne parole, juriš na medijski prostor i glasače (isključivo Bošnjake) – a ništa što bi stvarno pokazalo političku hrabrost i istinsku volju u borbi za snažnu, građansku Bosnu i Hercegovinu.