Izraelsko-američki pokušaji da nanesu odlučujući udarac iranskoj ekonomiji i ostvare promjenu režima još uvijek nemaju čvrstu osnovu za uspjeh, ali Tel Aviv ne odustaje od svojih ciljeva. Nakon sedmica sukoba, vojna vodstva Izraela i SAD-a zaključila su da zračna kampanja sama po sebi neće srušiti Islamsku Republiku, te da je sljedeći logičan korak – iako izuzetno rizičan – gađanje iranske civilne infrastrukture.

Međutim, takva strategija ima svoju cijenu i vremensko ograničenje. Napadi na civilnu infrastrukturu u Iranu neizbježno povlače žestoke uzvratne udare koji prijete ključnim objektima u okolnim državama (iz kojih SAD pokreće napade), kao i samoj izraelskoj infrastrukturi. Unatoč tome, Izrael je spreman platiti tu cijenu sve dok se Iran u procesu značajno oslabi.

SAD je u međuvremenu isprobao niz taktika – od trgovinskih blokada i pokušaja diplomatskih podjela unutar iranskog vodstva do uvođenja najoštrijih sankcija ikada, usmjerenih ne samo na iransku ekonomiju već i na njene trgovinske partnere. S obzirom na to da je strateški važan Hormuški tjesnac zatvoren, a regionalna Osovina otpora odgovorila svojim kontramjerama (poput blokada prema saudijskim interesima), ekonomske posljedice počinju žestoko pogađati i Zapad. Američke strateške naftne rezerve pale su na najniže nivoe još od 1982. godine, ostavljajući Washington na manevarskom prostoru.

U očajničkoj želji da preoblikuje regiju u korist Izraela, Washington vrši pritisak na regionalne vlade (u Iraku, Libanu i Pojasu Gaze) da razoružaju pokrete otpora povezane s Iranom i daju zeleno svjetlo za pojačane napade. Ipak, ove mjere teško mogu donijeti brze rezultate bez izazivanja novih katastrofalnih građanskih ratova.

Kako se obruč steže, SAD se nalazi pred ključnom prekretnicom: ili će djelovati u skladu s vlastitim vitalnim interesima i okončati rat, ili će bezrezervno podržati opasne ambicije Izraela, što vodi ka neizbježnoj eskalaciji širih razmjera.