Trumpova Nacionalna strategija za sigurnost od 33 stranice izaziva zabrinutost jer potpuno izostavlja pitanja nuklearnog proširenog odvraćanja i neširenja nuklearnog oružja, koja su ključna za američku sigurnost i globalnu stabilnost. Povijest pokazuje da je upravo američko nuklearno odvraćanje i sigurnosne garancije saveznicima sprječavalo širenje nuklearnog arsenala i smanjivalo rizik od velikih sukoba.

Ideja da bi veći broj nuklearnih država mogao povećati sigurnost zvuči privlačno nekim realistima, ali u praksi bi destabilizirala međunarodni poredak. Poticanje saveznika da razviju vlastite nuklearne kapacitete oslabilo bi učinkovitost proširenog odvraćanja jer bi saveznici mogli tražiti druge saveze ili poduzimati unilateralne akcije koje ugrožavaju stabilnost. Povijesni primjeri poput Poljske 1939. godine i složenih evropskih saveza pred Prvi svjetski rat pokazuju da raspršeni sigurnosni aranžmani rijetko sprječavaju ratove, već ih često pogoršavaju.

Iskustva nuklearnih država poput Britanije, Francuske, Izraela i Pakistana pokazuju da širenje nuklearnog naoružanja saveznicima ne smanjuje američke odbrambene troškove, već ih povećava.

Isto vrijedi i za izolacionističke politike, jer povlačenje iz međunarodnih angažmana ne sprječava sukobe, već odgađa neizbježne konflikte, što povijest Prvog i Drugog svjetskog rata jasno potvrđuje.

Danas učinkovito konvencionalno i nuklearno odvraćanje zahtijeva stalnu modernizaciju sustava komande, kontrole i nadzora, kao i pouzdane sisteme isporuke. 

Poticanje novih nuklearnih država moglo bi destabilizirati regije, povećati saradnju s neprijateljskim državama i dovesti do eskalacije sukoba, što pokazuju primjeri sukoba na Bliskom istoku. Strategija nacionalne sigurnosti koja ne adresira ove aspekte ne pruža vjerodostojan okvir za suvremene prijetnje.

Održavanje i jačanje proširenog nuklearnog odvraćanja i neširenja nuklearnog oružja ostaje ključni alat za očuvanje međunarodne stabilnosti i zaštitu američkih interesa.