Novčane doznake iz dijaspore, koje su u 2025. godini dosegle rekordnih 4,46 milijardi konvertibilnih maraka, predstavljaju ključni stub ekonomske i socijalne stabilnosti Bosne i Hercegovine. Međutim, ovaj ogroman i konstantan priliv novca, ekvivalentan udjelu između 8% i 11% bruto domaćeg proizvoda (BDP), istovremeno funkcioniše kao snažan anestetik koji prikriva duboke strukturne slabosti ekonomije i smanjuje pritisak na političke elite da provedu suštinske reforme neophodne za evropske integracije.

Analiza podataka Centralne banke Bosne i Hercegovine (CBBH) i Svjetske banke pokazuje da je ovisnost države o ovom vanjskom izvoru finansiranja postala strukturna karakteristika, a ne privremena pomoć. Dok novac dijaspore doslovno održava hiljade domaćinstava i podupire domaću potrošnju, on istovremeno omogućava održavanje neodrživog političko-ekonomskog modela koji karakterišu niska stopa investicija, nekonkurentan izvozni sektor i izostanak ključnih reformi javne uprave i poslovnog okruženja.

Ovaj fenomen, poznat kao "zamka doznaka", stvara opasnu iluziju makroekonomske stabilnosti koja odgađa neizbježno suočavanje sa stvarnošću: da domaća ekonomija, bez ovog novca, nije samoodrživa.

Podaci Centralne banke BiH dokumentuju nezaustavljiv rast finansijske injekcije iz inostranstva. U 2019. godini, iznos ličnih transfera — kako CBBH službeno klasificira doznake — iznosio je blizu 2,7 milijardi KM. Do 2024. godine, ta cifra je porasla na 4,16 milijardi KM, da bi u 2025. godini bio postavljen novi rekord od 4,46 milijardi KM. Ovaj iznos bio je dio ukupnih tekućih transfera od 5,92 milijardi KM, što potvrđuje da doznake čine njihov najveći dio.

Trend se nastavio i u 2026. godini, sa prilivom od 956,6 miliona KM samo u prvom kvartalu. Ovi brojevi svrstavaju Bosnu i Hercegovinu, prema analizama Svjetske banke, među ekonomije na Balkanu koje su najizloženije ovom izvoru prihoda.

Razlike u procentualnom udjelu u BDP-u — od 7,8% koje navodi CBBH do 11% u uporednim analizama Svjetske banke — proizlaze iz različitih metodologija obračuna. Podaci o platnom bilansu, koji koriste međunarodno uporedivu definiciju, pokazuju da su lične doznake u 2025. godini dostigle 3,49 milijardi američkih dolara, što je činilo 10,7% BDP-a. Ono što je ključno jeste da se dugoročni prosjek od 1998. godine kreće oko 10,5%, što potvrđuje da se ne radi o cikličnom, već o hroničnom, strukturalnom osloncu koji traje više od četvrt vijeka.

Dodatno, ovi iznosi ne uključuju strane penzije koje primaju građani BiH, a koje predstavljaju stotine miliona KM godišnje. Samo u prvom kvartalu 2026. godine, uz 956,6 miliona KM doznaka, pristiglo je i 339,5 miliona KM po osnovu penzija.

Na makroekonomskom nivou, doznake imaju dvije ključne funkcije: finansiranje ogromnog vanjskotrgovinskog deficita i održavanje stabilnosti deviznih rezervi, što je preduslov za opstanak aranžmana valutnog odbora.

Platni bilans Bosne i Hercegovine za 2025. godinu jasno pokazuje mehanizam ove ovisnosti. Deficit u razmjeni roba i usluga iznosio je alarmantnih 4,27 milijardi američkih dolara. Istovremeno, suficit na računu sekundarnog dohotka, gdje se knjiže doznake, iznosio je 3,25 milijardi dolara, gotovo u potpunosti pokrivajući veći dio ovog manjka.

Bez ovog priliva, tekući račun platnog bilansa, koji je zabilježio deficit od 3,1% BDP-a, eksplodirao bi na procijenjenih 13% do 14% BDP-a. Takav scenario bi stvorio neodrživ pritisak na vanjsku likvidnost zemlje.

Ovo je direktno povezano sa stabilnošću konvertibilne marke. U sistemu valutnog odbora, svaka marka u opticaju mora imati puno pokriće u deviznim rezervama. Doznake su jedan od najstabilnijih izvora deviza, stabilniji od stranih direktnih investicija ili izvoza. Nagli prekid njihovog priliva doveo bi do smanjenja deviznih rezervi, što bi potkopalo povjerenje u domaću valutu i cjelokupnu finansijsku stabilnost. Država bi se suočila sa izborom između drastične fiskalne štednje i smanjenja uvoza radi odbrane kursa, ili devalvacije koja bi uništila monetarnu stabilnost građenu skoro tri decenije.

Dok makroekonomski podaci oslikavaju jednu stranu priče, druga, jednako važna, odvija se na nivou društva. Doznake su ključni pokretač domaće potrošnje, koja čini čak 69,1% BDP-a. U ekonomiji sa hronično niskom stopom investicija i nedovoljnim izvozom, upravo je potrošnja, finansirana novcem iz inostranstva, ono što održava privid rasta.

Prema procjenama Svjetske banke, Bosni i Hercegovini će, uz trenutne stope rasta i bez dubljih reformi, trebati i do 100 godina da dostigne prosječan životni standard Evropske unije. Doznake djeluju kao socijalni ventil koji smanjuje pritisak javnosti na vlasti da se pozabave ovim problemom. One omogućavaju preživljavanje stotinama hiljada porodica, finansiraju obrazovanje, zdravstvene usluge i pokrivaju osnovne životne troškove. Time se smanjuje socijalno nezadovoljstvo koje bi u suprotnom bilo usmjereno na zahtjeve za stvaranje novih radnih mjesta, borbu protiv korupcije i poboljšanje poslovnog ambijenta.

Ova finansijska injekcija stvara lažnu sliku stabilnosti, omogućavajući političkim strukturama da izbjegavaju nepopularne, ali neophodne reforme: reformu javnih preduzeća, smanjenje glomazne administracije, stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora i privlačenje produktivnih investicija. Umjesto da se bave stvaranjem održive domaće ekonomije, političari se mogu osloniti na činjenicu da će dijaspora, kao neformalna institucija socijalne zaštite, nastaviti da šalje novac.

Prekid priliva od skoro 4,5 milijardi KM godišnje ne bi izazvao samo recesiju — izazvao bi sistemski kolaps. Domaćinstva bi se suočila sa naglim siromaštvom, domaća potražnja bi presušila, a monetarna stabilnost bi bila dovedena u pitanje.

Međutim, stvarna opasnost nije samo u hipotetičkom scenariju prekida doznaka, već u sadašnjosti koju one oblikuju. Paradoksalno, najveća pomoć koju Bosna i Hercegovina dobija istovremeno je i njena najveća prepreka na putu ka održivom razvoju i evropskim integracijama. Umjesto da bude most ka prosperitetnoj budućnosti, novac dijaspore postao je temelj na kojem se održava neodrživi status quo.

Sve dok se ekonomska politika svodi na pasivno čekanje novca iz inostranstva umjesto na aktivno stvaranje vrijednosti kod kuće, put ka Evropskoj uniji ostat će popločan iluzijom — iluzijom koju svakog mjeseca finansiraju oni koji su iz te iste zemlje bili primorani otići.