Kada je izgovorio ove riječi prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, u potpunosti ih je bio svjestan. Taj citat, koji se izvorno pripisuje grčkom pjesniku Dinosu Christianopoulosu, počeo se često koristiti zbog značenja koje nosi. Metafora je ovo o otporu, opstanku i preživljavanju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine uprkos stradanjima i željama da ih ne bude.
Upravo zbog toga fotografija momaka, danas fudbalera Bosne i Hercegovine i poznatih imena, možda je jedna od najboljih koja ide uz ovaj citat.
Esmir Bajraktarević i Zinedin Smajlović, dječaci iz Srebrenice, igraju za fudbalsku reprezentaciju države Bosne i Hercegovine, ponosno ističući svoje porijeklo.
Danas su dio generacije koja Bosnu i Hercegovinu predstavlja kroz sport, a njihova imena se izgovaraju u kontekstu reprezentacije, utakmica i fudbala. Njihova veza sa Srebrenicom, međutim, nosi sasvim drugačiji kontekst.
Srebrenica je 1995. godine ostala bez hiljada svojih stanovnika. Genocid je uništio porodice i promijenio život grada čije su posljedice vidljive i danas. Ali ono što se dogodilo tada nije zaustavilo život porodica koje su preživjele.
Smajlović i Bajraktarević pripadaju generaciji rođenoj nakon rata. Odrastali su izvan Bosne i Hercegovine, ali su se kroz fudbal vratili zemlji porijekla svojih porodica.
Bajraktarević je rođen u Sjedinjenim Američkim Državama, Smajlović u Švedskoj. Obojica su mogli svoju karijeru graditi u reprezentacijama zemalja u kojima su rođeni ili odrasli.
Umjesto toga, izabrali su Bosnu i Hercegovinu.
U tome nema potrebe tražiti veliku simboliku tamo gdje je nije potrebno izmišljati. Njih dvojica su fudbaleri i njihova karijera pripada njima.
Ali postoji činjenica koju nije moguće zaobići: obojica dolaze iz porodica vezanih za Srebrenicu, mjesta čije je stanovništvo 1995. godine pretrpjelo genocid. I nečija želja je bila da oni ne budu rođeni. Zbog toga njihova fotografija danas izgleda drugačije od fotografije dvojice mladih igrača koji su se slučajno našli u istom kadru i nosi posebnu simboliku.
Iz Srebrenice jeste protjerano mnogo ljudi, ali taj grad nikada nije izgubio svoje potomke. Oni danas žive na različitim mjestima, govore različitim jezicima i imaju različite živote. Ali, pomen na Srebrenicu živi I živjet će, dok je svijeta, jedna je od često ponovljenih izjava na društvenim mrežama u ovom kontekstu.
Poslije Srebrenice rodila se generacija koju danas gledamo na terenima širom Evrope i svijeta.
I zato naslov ne traži nikakvo dodatno objašnjenje. Iz rečenice: "Zakopali su nas u zemlju, ali nisu znali da smo sjeme", sve je i više nego očigledno.

