Kolumne | 14.10.2026.

Tuzlanski zapisi

Začudni susreti u sokaku podno Arslanagine džamije

Prolazim pored naše, mahalske, Arslanagine džamije. Izbih iz bočnog, krivudavog sokaka i tridesetak metara dalje, kod Ragibove avlijske kapije, ugledah prijatelja i komšiju Enesa. Stoji s našom novopridošlom komšinicom, mojom "školskom drugaricom", šuti i sasređeno je gleda

Autor:  Sadik Ibrahimović

Subota, rano popodne.

Prolazim pored naše, mahalske, Arslanagine džamije.

Izbih iz bočnog, krivudavog sokaka i tridesetak metara dalje, kod Ragibove avlijske kapije, ugledah prijatelja i komšiju Enesa.

Stoji s našom novopridošlom komšinicom, mojom "školskom drugaricom", šuti i sasređeno je gleda.

Ona sjedi, na betonskom zidu, na debelom, presavijenom kartonu, prolazi rukama kroz kosu, katkad pljesne dlanom o dlan ili dlanom po koljenu, naglo, vehementno, u žaru narativne borbe, monološke koliko vidim.

Enes šuti.

I ja bih da sam na njegovom mjestu.

Valja mi pomoći mu, pomislih dok im prilazim.

Kao što sam i sebi, mislim pomogao, prošlog ljeta, otprilike na istom mjestu, na klupi ispod stabla lipe onkraj džamije, a bilo je ovako:

– Ti i ja smo išli skupa u osnovnu školu, u isti razred – reče novopridošla komšinica tom prilikom, nakon što je, meni, je li, baš onako eruptivno, ničim izazvana, ispričala pet-šest duboko intimnih priča.

– ?

– Ne sjećaš me se?

– Tebe?

– Da, mene.

– Ne. Doduše, bilo je prolaznih likova u našem razredu, onih koji su se zadržavali kratko, mjesec-dva, sjećam ih se, svih, i njihovih imena se sjećam, ali tebe ne, ti nisi bila jedna od takvih, pa, ako je već tako, a jeste, kako je moguće da smo išli u isti razred, u isto odjeljenje, a da to ne znam? Da ti to nisi nešto…?

– U kojem si odjeljenju bio?

– C.

– Ja sam bila u E.

– A, kažeš, u isti smo razred išli?

– Pogriješila sam. A svašta sam ti i ispričala, ne znam šta mi je bilo.

– Pa, dobro, omaklo ti se.

– Tebi se ne omakne?

– Šta?

– Da se izlaneš, da ispričaš nešto što inače ne bi!?

– Prvo, ja ne lajem, drugo, ovaj je razgovor, tako, ono, lišen smisla, znaš!?

– Lukav si ti.

– Nisam. Možda sam nešto malo pametniji od tebe. To je sve.

– Ne bih rekla da je tako. Ništa ti pametniji od mene nisi. Ispričala sam ti iz moje intime tačno onoliko koliko sam procijenila da treba.

– A kome to što si ispričala treba?

– Meni.

– Hm… Odoh.

– Ljut si?

– Ne.

– Nikad ti više o ovome neću pričati.

– To bi bilo dobro.

– I bit će.

Priđoh im.

Pozdravih.

Otpozdraviše.

– Enese, ono o čemu smo pričali, znaš... Evo, svi su papiri tu, kod mene, pa ako ti nije šta... Znaš, hića mi je, a sutra će, bojim se, biti kasno...

– Aha, aha... Kažeš, sve papire imaš?

– Da.

– Pa, dobro, hajmo... Ovaj, kono, izvini, vidiš i sama... Eto, tako... Čuvaj se! Svako dobro.

Pođosmo.

– Hvala ti. Ova žena je, ono, baš...

– Znam.

– Vidi ovo –  opet će nakon kraće šutnje.

– Šta?

– Moju kuću.

– Šta je s njom?

– Ni na šta ne liči.

– Ma, baš te briga, ponijeti je sa sobom sigurno nećeš.

– A ti te tvoje papire već sad ne nosiš.

Zastadosmo.

Smijemo se.

Tiho, od srca.

Tako treba.

Mišljenja iznesena u ovom tekstu lični su stavovi autora i ne odražavaju nužno uredničku politiku Stava.

Ruski dnevnik

Neočekivano drugo izdanje nepročitane knjige

Ljudski životi

Mi i oni kojima su se "nadanja" ostvarila

"Ovo ne liči ni na šta"

Sjećanje na čovjeka koji je Tuzli obznanio hazreti Mevlanu

Sjećanje na Barea

Zapis iz porodičnog pu(t)nog kofera

Početna Najnovije Najčitanije Na vrh