Rat između Izraela i Hezbollaha, nastavljen 2. marta, izazvao je određeni stepen društvene solidarnosti u Libanu protiv izraelskih napada. Međutim, izvan šiitske zajednice, kritike na račun Hezbollaha postale su izraženije s jačanjem percepcije da je upravo ova organizacija započela sukob.

Ova situacija postala je očiglednija tokom direktnih pregovora koji su u aprilu započeli između Tel Aviva i Bejruta. Taj proces je posebno doprinio pojavi drugačijeg stava među libanskim kršćanima u vezi s antiizraelskim osjećanjima u poređenju s drugim konfesionalnim grupama u zemlji. Posebno, s obzirom na historijske veze između dijelova libanske kršćanske političke elite i Izraela, postavila su se pitanja hoće li libanski kršćani opet zauzeti proizraelski stav.

Trenutna konjunktura između Izraela i Libana oblikovala je kršćanske stavove ne oko normalizacije s Izraelom, već oko uvjerenja da je Hezbollah uvukao Liban u rat, te da se izraelski napadi mogu zaustaviti eliminacijom Hezbollaha.

Rat u Libanu

Hezbollah odbija predaju: "Pretvorit ćemo ovo u pakao za Izrael, imamo pet ciljeva"

Istovremeno, među kršćanskim zajednicama u južnom Libanu koje su direktno pogođene izraelskim napadima, sigurnosne zabrinutosti su se produbile zbog političke disfunkcionalnosti, dok su se reakcije protiv okupacije intenzivirale kao odgovor na nesrazmjerno izraelsko nasilje. Ova situacija navela je libanske kršćane da se odupru okupaciji odbijajući napustiti svoje domove i apelujući na širi kršćanski svijet za podršku.

Kao rezultat svih ovih događaja, različite orijentacije među kršćanskim političkim strankama, zajedno s društvenim posljedicama rata i upornošću sektaških podjela, postale su sve vidljivije.

Kršćanske političke elite

Iako postoji široki konsenzus među libanskom kršćanskom političkom elitom u vezi s protivljenjem izraelskoj okupaciji, procjene o pregovorima s Izraelom i budućnosti odnosa s Hezbollahom odražavaju različite političke orijentacije. U tom kontekstu, posljednji rat izazvao je novi raskol, ne samo u vezi s vojnim kapacitetima Hezbollaha, već i u vezi s dosljednošću kršćanske političke elite po pitanjima "nacionalnog suvereniteta" i "antiizraelskog otpora".

Naprimjer, vođa Libanskih snaga Samir Geagea ojačao je svoj politički položaj, posebno nakon općih izbora 2022. godine i usljed relativnog vojnog slabljenja Hezbollaha. Počeo je provoditi političke manevre usmjerene na slabljenje kršćanskih saveznika Hezbollaha, poput Pokreta Marada i Slobodnog patriotskog pokreta. Međutim, činjenica da Geagea nije pokazao isti stepen čvrstine prema izraelskoj okupacionoj politici kao što je to učinio prema Hezbollahu, stvorila je dojam dvosmislenosti unutar libanskog kršćanskog društva.

Ciljanje područja naseljenih Geageinim kršćanskim pristalicama od izraelskih snaga, smrt pripadnika Libanskih snaga u izraelskom napadu i izraelska opsada pretežno maronitskih kršćanskih sela u južnom Libanu, uz ubistvo svećenika, pojačali su kritike Geageinog nejasnog stava prema Izraelu i onoga što su neki doživjeli kao prešutno "zeleno svjetlo" za normalizaciju. Ova situacija stvorila je značajno pitanje legitimiteta Libanskih snaga pod Geageinim vodstvom. Dok je njegova pozicija proširila društvenu privlačnost politike protiv Hezbollaha, njegov relativno blag stav prema Izraelu također je stvorio dvostruku antipatiju unutar kršćanskog javnog mnijenja, piše Daily Sabah.

Više od jednog čovjeka

Trajni militarizam: Zašto izraelski ratovi neće završiti s Netanyahuom

Nasuprot tome, dosljedniji stav koji je zauzeo Gebran Bassil ukazuje na potencijalno novu političku putanju. Iako su Bassilovi pogoršani odnosi s Hezbollahom od 2022. postali još vidljiviji tokom najnovijeg rata, njegovo insistiranje na tome da Izrael snosi primarnu odgovornost za sukob pokazuje pragmatičniji pristup i sugerira da on nastoji ojačati svoj javni imidž pažljivijim reagiranjem na društveno raspoloženje.

U međuvremenu, Suleiman Frangieh, direktni saveznik Hezbollaha koji nastoji učvrstiti svoj politički položaj kroz Hezbollahov kopneni otpor Izraelu, povezao je "libanski suverenitet i arapski identitet" s uspjehom "Otpora". Iako ovaj diskurs ima značaj u smislu zaštite sigurnosnog okruženja njegove baze podrške, on nije naišao na širok odjek među širom kršćanskom zajednicom.

Potraga za međunarodnom podrškom

Kao dio svojih operacija u južnom Libanu, Izrael je istovremeno provodio naredbe za evakuaciju u okviru planirane "nenaseljene zone", koja je uključivala i kršćanska sela. U tom kontekstu, Izrael traži evakuaciju otprilike 10.000 kršćana koji žive u pograničnim mjestima kao što su Alma al-Shaab, Ain Ebel, Debel i Rmeish, a istovremeno signalizira da bi povratak tih kršćanskih zajednica u konačnici mogao biti spriječen.

Za kršćane koji su ranije bili raseljeni tokom prijašnjih ratova, ali su se svaki put uspijevali vratiti, ova situacija predstavljala je neviđeni izazov i izazvala je značajne društvene reakcije.

Shodno tome, kršćani koji žive uz granicu odbili su napustiti svoja sela suočeni s opasnošću trajne okupacije, istovremeno tražeći podršku od regionalnih i međunarodnih aktera. Posebno je postupno povlačenje libanske vojske s područja gdje je Izrael napredovao učinilo kršćanske zajednice sve ranjivijima. To je potkopalo kršćansko povjerenje kako u libansku vladu, tako i u kršćanske političke predstavnike.

Sistemska primjena

Razorna vojna taktika koja ostavlja pustoš: Znate li za izraelsku doktrinu Dahiya?

Istovremeno, neuspjeh evropskih aktera da pruže podršku koju su libanski kršćani očekivali produbio je zabrinutost zajednice. Iako je papa Lav XIV izrazio podršku svećenicima u južnom Libanu i pohvalio njihovu odlučnost, nedostatak bilo kakvog konkretnog političkog ishoda bio je sam po sebi neočekivan za mnoge kršćane.

Ova slika pokazuje da se kršćanska zajednica u Libanu suočava ne samo s prijetnjom po sigurnost, već i s produbljivanjem osjećaja izolacije. Slabljenje državne vlasti u pograničnim regijama i uglavnom simbolična priroda međunarodne podrške pojačali su među libanskim kršćanima rastući osjećaj "napuštenosti".

Razlika između sjevera i juga

Drugi pokazatelj fragmentacije među libanskim kršćanima može se uočiti kroz regionalne razlike. Kršćani koji žive u sjevernom Libanu nisu bili direktna meta izraelskih napada i izbjegli su tešku ekonomsku devastaciju koju je doživio jug.

To je uzrokovalo ne samo slabljenje zajedničkog libanskog nacionalnog identiteta, već i nedostatak solidarnosti među kršćanima, koja je manje kohezivna nego što se često pretpostavlja. Naime, relativno stabilan životni standard sjevernih kršćanskih zajednica i njihova ograničena izloženost ratu smanjili su njihovu osjetljivost na događaje na jugu.

Želi potpunu pobjedu

Netanyahu, Iran, Liban, Hezbollah: Dok Trump tvrdi da je postigao mir, Izrael planira nove napade

Iako kršćanska zajednica u Libanu nije direktna strana u trenutnoj fazi sukoba između Izraela i Hezbollaha, postala je jedan od najranjivijih aktera pogođenih sigurnosnim, demografskim i političkim pukotinama uzrokovanim ratom.

Preobražaj kršćanskih naselja u južnom Libanu u zone sukoba, uz slabost državne vlasti, stvorio je duboku neizvjesnost u pogledu budućnosti zajednice. Istovremeno, dok mnogi kršćani koji se protive još jednom ratu vjeruju da regionalna vojna strategija Hezbollaha vuče Liban prema ponovnom uništenju, stalno raste zabrinutost zbog mogućnosti da bi izraelsko vojno napredovanje moglo rezultirati trajnom okupacijom i dugoročnom demografskom transformacijom.