Istinske čitaoce u predramazanskim danima obradovala je vijest da je iz štampe izašla knjiga Sa Hadži Hafizovog čardaka.

Radi se o zabilješkama sa sijela kod hadži hafiza Halida ef. Hadžimulića, istaknutog sarajevskog mesnevihana i jednog od duhovnih velikana našeg vremena i našeg podneblja.

Zabilješke je vodio Šaban Gadžo, a u ovom izdanju obuhvaćene su one iz 1985. godine, što je bila, za Gadžu i još pet mladića, prva godina slušanja dersova Mesnevije u kući kod Hadži Hafiza.

Ova knjiga odiše nesvakidašnjom živošću.

Nemoguće je svrstati je u neki žanr, jer se u njoj miješaju dersovi iz Mesnevije, zatim sjećanja na značajne ljude iz historije Bosne, crtice o aktuelnim dešavanjima, kao i detalji koji daju začin cijeloj atmosferi sijela: šta se slušalo na radiju, gramofonu i kasetofonu i ko je birao koju pjesmu za to sijelo, i slično.

Šaban Gadžo je najširoj publici poznat po ilahijama Kad procvatu behari, Jakubova tužaljka, Ej Vatan, Zovemo Te, Vidi, bolan, kakav si, i drugim, ali i po pregalačkom radu na rukopisnoj ostavštini hafiza Hadžimulića. Ranije je priredio nekoliko knjiga, od kojih izdvajamo: Prvi i Posljednji ders, Šta se slušalo i čitalo kod rahmetli Hadži Hafiza te Dnevnici I, II, III, - Hadžimulić. Kako saznajemo, u pripremi je i četvrti tom Dnevnika.

Sve dosadašnje knjige, ali i one koje su u planu, odličan su povod za ovaj razgovor.

Prošlo je četrdeset godina od prvog zapisivanja zabilješki sa sijela kod hadži hafiza Hadžimulića. Ova knjiga nās, čitaoce, svojom živošću uspijeva vratiti u taj ambijent. Kako to izgleda iz ugla autora Zabilješki?

- Kao autor Zabilješki, ja u njima ne vidim samo tekst; pred mojim očima se redaju i slike onog ambijenta: ona odaja gdje smo sijelili, Hadži Hafizov lik i lica mojih ahbaba.

Dok čitam Zabilješke, kao da čujem ponovo Hadži Hafiza kako govori, zvuk njegovih riječi, njegov sarajevski akcenat, gestikulaciju kojom je propraćeno to što kazuje, njegovo trenutno osjećanje u tim momentima i sl.

Tako da sam, gledajući s te strane, u nekoj prednosti nad današnjim čitaocima, među kojima je većina onih koji ga nisu ni zapamtili...

Koliko je to vrijeme sa Hadži Hafizom bilo drugačije nego danas? Možete li nešto reći o tom vremenu.

- Kako da ne. To su godine naše mladosti. To je bilo vrijeme opće ateizacije društva, gdje je vjera od strane vlasti bila proskribirana, odnosno neslužbeno - zabranjena. Vrijeme laži, smutnje, uhođenja i hapšenja. Krivotvorili su historiju i skrivali svoje zločine; hapsili, zatvarali i ubijali nevine ljude; otimali i rušili naše kulturno nasljeđe itd.

Samo jedan primjer da navedem: oni su u pravopis standardnog književnog jezika, tzv. srpskohrvatskog, uveli pravilo da se ime Stvoritelja, Allaha, dž. š., piše malim slovom i to sa jednim l, a nama su zabranili svaki spomen bosanskog jezika!

Omladina koja je čuvala namaz bila je prava rijetkost, tako da je među džematlijama skoro svako svakog znao, tako nas je malo bilo. Kad se tom ambijentu dodaju još i špijuni, uhode koje su vam visile za vratom, tad možete zamisliti kakvo je to vrijeme bilo.

Ovdje mi pada na um jedan politički vic, koji je pričao rahmetli A. Sidran, a koji na slikovit način govori o tom vremenu, doduše u Rusiji, ali to je tako i kod nas bilo. Sidran priča: Moskvom šetaju dva apstraktna umjetnika, a za njima, u stopu, dvojica realista u civilu! 

Mi, nekako, nismo imali straha... Pogotovo se to u Hadži Hafizovom društvu nije osjećalo. S njim je vladala potpuna sigurnost.

Ali, nije bilo sve tako ni crno. I u takvim uvjetima živjeli su i djelovali naši veliki ljudi kakvih, možda, više nikada nećemo imati. I pod tom "diktaturom proletarijata" izrasla je naša blistava inteligencija, od vrhunskih književnika do doktora nauka iz raznih oblasti. Možda se nikada nije iskrenije vjerovalo i predanije radilo kao u tom vremenu...

Za razliku od ranije, današnja omladina ima ogromnu slobodu i neizmjerne mogućnosti da se iskaže na svim poljima, i naučnim, i vjerskim, i umjetničkim. Treba šućurati na tim blagodatima i znati ih iskoristiti. Pa i to je, za onog ko zna čitati, jedna od poruka Zabilješki.

Šta vas je potaknulo da počnete bilježiti njegove riječi, savjete, dersove iz Mesnevije? Kako navodite u predgovoru, pisali ste ih kada bi došli kući nakon sijela, i to na arebici.

- Jednostavan odgovor na ovo pitanje bio bi - Bilo mi je žao da to što sam tu čuo ode bespovratno u havu. Htio sam to sačuvati, prvenstveno za sebe, pa sam, čim bih došao kući sa sijela, ponovio "lekciju" i zapisao je. Poprilično sam imao dobru memoriju pa sam to što bih čuo, u većini slučajeva, autentično prenio.

Tad sam prepričavao i dersove, a pošto danas imam Hadži Hafizov rukopis Mesnevije, u Zabilješke sam unio njihov original. A pisao sam arebicom jer volim harf, a i radi društvenog uređenja u kojem sam pisao. Ne bi to komunisti mogli pročitati!

Neobično je zamisliti krug ljudi koji 1985. godine slušaju kazivanja iz Mesnevije u Sarajevu. Kakvi su bili međusobni razgovori vas koji ste imali privilegiju slušati dersove? Svi ste bili mladi, kako je Hafizova ličnost utjecala na vas?

- Pa bilo je to jedno malo čudo, ako hoćete. Sjećam se kad smo prvi put sa Hadži Hafizom došli na akademiju "Šebi-arus" (1984) u džamiju Nadmlini, i kada je Velija proučio moju kasidu Jakubova tužaljka... Kakvu smo samo znatiželju izazvali kod prisutnih, i to kod tadašnje uleme (Fejzullah ef. Hadžibajrić, h. hfz. Mahmut ef. Traljić, h. hfz. Kjamil ef. Silajdžić, samo neke da spomenem)...

Svi su se pitali otkud ti mladići s Hadži Hafizom; otkad to druženje traje?! Jer on, koji je do tada bio sam, odjednom dolazi sa šest, kō rosa mladića, i kaže da su to njegovi učenici! Bio je to pravi šok za sve prisutne!

A Hadži Hafizov utjecaj na nas bio je neizmjerno snažan. Mi, koji smo do tad obilazili sva sarajevska sijela i halke, išli smo na džumu kod Hadži Hafiza u Carevu džamiju, i u tim traganjima i lutanjima, odjednom nam se spustila "Nebeska sofra"! Pozvani smo u Hadži Hafizovu kuću! Taj doček, to gostoprimstvo, edeb i ilum, potpuno nas je osvojilo.

On je tad imao 66 godina, a mi, neki ni 20, a neki malo više od toga.

Tako smo se zbližili da smo ga držali našim vršnjakom. A takav je i bio: lahak, nevjerovatno pokretljiv, komunikativan, vedar i druželjubiv. Za nas, prije svega, on je bio naš prijatelj - džan-dost, a potom i sve ostalo: i učitelj, i alim, i mesnevihan; naš vodič na Putu, naša radost i utjeha. I ne samo nama. Oko njega se okupljala sirotinja, mazlumi i običan svijet, u kome su oni vidjeli svoga zaštitnika i kod koga su nalazili utjehu i razgalu za svoje probleme.

Ja sa, to u jednom stihu ovako sažeo: Sinteza je on obadva sv'jeta, / Pejgamberov staratelj Ummeta!

Od tada, i kad bismo odlazili od njega, svi naši razgovori bili su opet o njemu, počinjali s njim i s njim završavali. Prepričavali smo utiske sa sijela, tražili knjige koje je preporučivao, slušali i pjevali pjesme koje je preporučivao, učili Kur'an i ilahije, čuvali namaz i džamije...

Da li je Hadži Hafiz bio šejh?

- U formalnom smislu, nije. U suštinskom, duhovnom smislu, on je bio "Šejhi-šujuh" - "Šejh-šejhova"!

Na sijelima je bilo govora o Mesneviji, o značajnim ličnostima iz historije Bosne, ali i o knjigama, pjesmama... Kako biste opisali atmosferu koja je vladala na dersovima? Koji su to aspekti Hadži Hafizove ličnosti koje ste željeli zabilježiti i podijeliti s drugima?

- Mesnevija je bila naš glavni predmet kod Hadži Hafiza, a opet njemu, Mesnevija je bila njegov život i njegov intimni dnevnik. Preko 40 godina, iz dana u dan, družio se s Mesnevijom.

Kad smo bili s njim u Konyi (1988), govorio je tad samo njemački i francuski, (nije htio turski, vjerovatno da bi izbjegao puno priče, samo, kaže, francuski ili njemački), pa kad ga je jedan od službenika u Mevlaninom muzeju, koji je znao njemački, začuđeno upitao otkud Vama interes za Mevlanu, Hadži Hafiz mu odgovara na njemačkom: Moj učitelj je Mevlana! Kako se samo taj čovjek začudio! Eto, i u toj Bosni, gdje vladaju komunisti, neko zna za Mevlanu!

Osim Mesnevije, čitao nam je razne tekstove iz historije Bosne, prevodio s arapskog, turskog, perzijskog i francuskog neke pjesnike, čitao nam biografije značajnih ljudi iz naše i svjetske povijesti, napamet kazivao mnoge sevdalinke i latinske izreke, kelamu-kibar (misli velikih ljudi) i sl. A nešto najljepše što se moglo čuti kod Hadži Hafiza, to je njegovo učenje Kur'ana, kada bi kazivao neke ajete i odmah ih prevodio. To je nešto što je na mene ostavilo najjači utisak. To je bilo tako živo i snažno, a ujedno prelijepo, da bi čovjek skoro bez daha slušao i uživao u tome.

Isto to mogli ste doživjeti kada bi kazivao hadise. Njegov arapski je bio tako pitak, i dok ga slušate, imate utisak da svaku riječ razumijete, iako ne znate arapski! Zamislite sve to pa će vam biti, koliko-toliko, približena atmosfera druženja s Hadži Hafizom.

Ono što karakteriše Hadži Hafiza kao učitelja i što ga razlikuje od svih ostalih, to je činjenica da on ništa nije naređivao. Ali ako niste bili pažljiv slušalac njegovih riječi, to vas je moglo uljuljkati, tako da zanemarite vlastiti životni angažman. On bi govorio: Trebalo bi..., kad bi neko..., da hoće neko..., pa ako je čovjek bio pažljiv, makar bi se zapitao - da on to meni ne govori? Trebao bih ja to uraditi, pročitati tu knjigu koju spominje, otići u džamiju na namaz, učiti Kur'an i sl.

Da bih prilično dočarao Hadži Hafizov lik, poslužit ću se Tolstojem. Pišući predgovor za izabrana djela Mopasana, Tolstoj će izreći jednu veliku istinu: Ljudi nikada nisu živjeli bez nastojanja da objasne smisao života koji proživljavaju. Uvijek su se i svuda pojavljivali napredni visokotalentovani ljudi - proroci, kako ih nazivaju, koji su ljudima tumačili taj smisao i značaj njihovog života, i uvijek su obični, prosječni ljudi, koji nisu imali snage da sami sebi otkriju taj smisao, išli za tim objašnjenjima života što su im ga otkrivali njihovi proroci. (Evo, ovako je bilo i s nama, običnim, prosječnim ljudima, koje je Allah doveo jednom svom odabranom robu. To kaže i jedna ličnost iz Zabilješki: Došli ste do riznice, fino. Pazite se, nije vas šejtan sastavio, već Allah. Bili smo prazni, gladni znanja i čiste vjere, i kao takvi, bez predrasuda i sujete, upijali smo sve što nam je taj Božiji čovjek kazivao. Takvi se ljudi, kaže Tolstoj, onom posebnom svjetlošću u sebi, izdvajaju iz ideologije okoline, i vide stvari onakve kakve jesu. On nas nije opterećivao raznim teorijama, teškim temama i meselama, koje se proturaju da bi se sakrila istina, već bi govorio jednostavne i razumljive stvari, korisne mladom čovjeku za njegov život i vjeru. Takvi ljudi su prava rijetkost. Oni duhovnim očima - onom posebnom svjetlošću u sebi - vide stvari onakve kakve jesu. Pa ko takvog nađe, neka se ne odmiče od njega!) 

A blizina tih ljudi je veliko iskušenje. To je dvosjekli mač! To vam je kao da ste u Haremu Ćabe: svaki sevap je tu višestruko veći nego na drugom mjestu, a i grijeh se tu skupo plaća! On je bio naša "Ćaba", a njegova odaja - za nas - "Harem"!

Zato se ja bojim isticati da sam njegov učenik. Bog zna gdje je Hadži Hafiz, a gdje ja. I tek na Ahiretu, ako budem s njim, znat ću da sam položio. A do tad, da mi se Allah, dž. š., smiluje i da mi oprosti ako sam što rekao i prenio krivo.

Ono što mi daje nadu, to su godine istinskog hizmeta koje smo posvetili njemu, služeći ga u tim posljednjim godinama njegovog života, kada mu je hizmet bio neophodan.     

U knjizi Sa Hadži Hafizovog čardaka spominjete da su sijelima znali povremeno prisustvovati značajni ljudi iz kulture, ali i ljudi drugih profesija. Kakav profil ljudi je Hadži Hafiz privlačio? Koliko će ova knjiga i Dnevnici biti značajni budućim historiografima i književnicima?

- U početku smu bili samo Hadži Hafiz i nas šest ("Jedileri", kako je, šaleći se, govorio), i to je trajalo nekoliko godina. Povremeno bi dolazio još poneko od naših ahbaba, ali nisu bili redovni.

Hadži Hafiz je bio i muhaffiz, pa bi dolazili njegovi učenici (budući hafizi) da ih presluša lekciju. Neko bi od njih ostao i na dersu, ali u većini slučajeva, odmah bi odlazili čim prouče lekciju. Kad je kazivanje (ders) Mesnevije preneseno u tekiju Nadmlini, onda se i društvo proširilo.

A iza rata, kad je ponovo Mesnevija kazivana u njegovoj kući, znalo je biti po 40 i više slušalaca. Dolazili su mu derviši, šejhovi, književnici, novinari, naučnici, biznismeni, političari, gosti iz Turske i Perzije, i obični svijet - fukare i mazlumi... U dane Bajramā, njegova kuća je vrvjela od posjeta. A najmanje je bilo sarajevske uleme! Zašto? Valjda oni znaju, ja ne bih nagađao.

A što se tiče koristi ove moje knjige i Dnevnika za stručne ljude, jezičare i književnike, o tome nisam kompetentan da govorim. Vjerovatno da bi nekog i od njih moglo zanimati ovo štivo...

Na koji način će knjiga Sa hadži Hafizovog čardaka utjecati na mlađe generacije i njihov odnos prema tradiciji, vjeri i duhovnosti? Koliko su Hafizova kazivanja aktuelna i danas?

- Sve zavisi od pristupa knjizi, s kojim ciljem i zašto je neko čita, pa ni moju knjigu neće to mimoići. Mnoge će zbuniti Hadži Hafizov način odgoja; neki će možda i negodovati, ali to je njegova škola, njegov metod koji ne obavezuje čitaoca da to slijedi.

Ako iskreno priđe knjizi, bez predrasuda i s jednom univerzalnom tolerancijom (ona nije za uskogrudne ljude!), naći će u njoj i za sebe poneki biser. Ništa se u njoj nikome ne nameće, kao što ni Hadži Hafiz nije nikome ništa nametao, ona je samo jedno svjedočenje ondašnjeg vjerskog života, sa atmosferom ne samo kuće Hadži Hafizove, već i samog Sarajeva.

Za mene, to je nešto živo i aktuelno, ne samo za vrijeme u kojem je nastajala, već i danas.     

Hadži Hafiz je svojevrstan "Bašeskija 20. stoljeća" i mi u ovoj knjizi, ali i kroz Dnevnike, Šta se slušalo i čitalo kod rahmetli Hadži Hafiza, Prvi i Posljednji ders, možemo samo naslutiti koliko mu je bilo stalo do knjige. Možete li nam izdvojiti neke naslove kojima se stalno vraćao i na koje je i vas upućivao da ih pročitate?

- Zaista bi Hadži Hafiz bio "Bašeskija 20. stoljeća" da je sačuvano sve što je zapisivao (preko 60 godina!). Kad se samo pogledaju dnevnici razvrstani po temama: Intimni dnevnik, Šeherska hronika, Dnevnik GHB biblioteke, Razgovori kod Hadži Mujage, Nekrolozi, Sarajevske džamije, Moji učitelji itd., onda to izgleda zaista impresivno.

Ali mnogo toga je nepovratno izgubljeno, tako da bih se ja suzdržao od ovih usporedbi. Nek Bašeskija ostane Bašeskija, sam i neponovljiv, a Hadži Hafiz nek ostane Hadži Hafiz, također jedinstven i neponovljiv!

Što se knjiga tiče, tu je veoma bogat i raznovrstan spisak. Ako izostavimo Mesneviju i Hafizov Divan, s kojima se svakodnevno družio, i ako zaobiđemo ostale slavne Perzijance (Hajjama, Attara, Mula Džamiju i Šejh Sadiju) koji su bez konkurencije, na prvom mjestu dolazi Tolstoj. Cijeli život vraćao se Tolstoju, i do pred samu smrt ga je veoma emotivno  spominjao. Za njega je rekao, citirajući ajet: Ve li kulli ummetin resulun... / A svaki narod je imao poslanika... (Junus, 47), i tumačeći da resul, osim što znači poslanik, znači i izaslanik, pa je Tolstoj jedan od njih - Božiji izaslanik ruskom narodu! I sam Tolstoj, kao da je rano postao svjestan svoje misije; tek što je ušao u treću deceniju života, zapisuje u dnevnik: Postoji nešto u meni što me nagoni da vjerujem da nisam rođen da budem kao svi drugi. A 1900, deset godina prije smrti, on zapisuje: Moram se sjetiti da nisam običan pojedinac nego poslanik (čitaj - izaslanik! Prim. Š. G.) čija se funkcija sastoji u ovome: 1. ne obeščastiti nikada dostojanstvo Onoga kojega predstavljam; 2. postupati uvijek po Njegovim propisima (ljubavi); 3. uvijek pomoći izvršenje misije koja mi je namijenjena (kraljevstvo Božije); 4. svaki put kad se Njegovi interesi sukobljavaju s mojima, žrtvovati moje.

U Dnevnicima II, na jednom mjestu Hadži Hafiz kaže: Rat i mir i Ana Karenjina - ta dva djela dala su mi života, inače bih davno propao. Zapisao je na svom primjerku Rata i mira da ga čita već četvrti put. A kada je H. Kreševljakoviću (1940) rekao da čita po treći put Rat i mir, Kreševljaković mu kaže: To se djelo može čitati i pet puta! Osim Tolstoja, posebno je isticao Jadnike, Viktora Igoa, za koje i Tolstoj kaže da je to jedan od najboljih svjetskih romana. Nama je odmah preporučivao Pisma iz starog mlina, Alfonsa Dodea, Mešinog Derviša, Sjećanja i Tvrđavu, sva djela Hamdije Kreševljakovića, naše stare pisce: Mulabdića, Bašagića, Ćatića, Bjelevca, Istočno i Narodno blago Kapetanovića, potom A. Nametka i putopise Zuke Džumhura, Čerčilove Memoare, Getea, Zločin i kaznu Dostojevskog, Gogoljeve Mrtve duše, Turgenjeva, Stendala, Lamartina. Napamet je, na latinskom, citirao čitave stranice iz Galskog i Građanskog rata, Gaj Julija Cezara, ističući da su ta djela uzor stila u latinskom jeziku.

To je samo djelić onoga što je Hadži Hafiz čitao i preporučivao, a koga interesuje više, širi izbor naći će  u knjizi Šta se slušalo i čitalo kod rahmetli Hadži Hafiza, pa da ovdje to ne ponavljam.

Uglavnom, preovladavali su klasici svjetske književnosti, posebno Rusi i naši pisci koji se već sad smatraju klasicima.

Pa ko može, eto lijepog štiva za sve uzraste.