Zlatni san Istoka polako blijedi. Godinama je Dubai predstavljao ultimativni statusni simbol, nedostižni prestiž i blještavu oazu u kojoj je jedina granica bila ljudska mašta. Skijanje u pustinji i konzumiranje japanskog wagyu mesa na stotom spratu nebodera bili su definicija uspjeha, dokaz sposobnosti modernog čovjeka da prkosi geografiji. Ali, euforiju pakovanja kofera za Emirate iznenada je zamijenila anksioznost. Otkazani letovi, uzavreli geopolitički odnosi i opšta nesigurnost ogolili su surovu realnost Bliskog istoka. Svijet se mijenja, a s njim i naša percepcija onoga što zaista vrijedi.

Kao društvo, upravo proživljavamo ono što bismo mogli nazvati "post-vještačkim mamurlukom". Spoznaja o sistemskoj krhkosti luksuznih metropola udara poput čeličnog malja. Dubai jeste fascinantan inženjerski projekt, ali u trenucima globalne krize, taj isti projekt gubi dušu i pretvara se u stakleni, logistički kavez. 

Zaboravljamo jednu ključnu stvar: taj "grad koji ima sve" zapravo zavisi 80 do 90 posto o uvozu. Zamislite paradoks današnjice – grad milijardera koji, ukoliko se zatvori Hormuški tjesnac i prekinu trgovački putevi, može ostati bez svježe hrane za samo deset dana. Uz cijenu nafte koja prijeti da prebaci 160 dolara po barelu, daleka putovanja postaju neopravdano skupa i neodrživa. Bogatstvo u pustinji više nije garancija sigurnosti. Kada stane uvoz, nestaje i iluzija. Sav novac ovog svijeta ne vrijedi ništa ako kontejnerski brod ne može pristati u luku.

Zbog toga se naša emocionalna tenzija sasvim racionalno pomjera sa "potrage za prestižem" na "potragu za sigurnošću". I tu se naš pogled, instinktivno, vraća kući. 

Bosna i Hercegovina danas nudi upravo to – psihološku "sigurnu luku". Dok se vještački rajevi bore sa logističkim alarmima, mi na raspolaganju imamo autentičnost. Pravi luksuz više nije cijena na etiketi u shopping centru, već autonomija. Činjenica da naša voda dolazi iz zemlje, a naša hrana iz domaće bašte. U svijetu koji je žedan i nesiguran, pravo bogatstvo su hladnoća Une, smaragdni tok Neretve, hučanje Trebižata i miris nepreglednih borovih šuma. To je luksuz 21. stoljeća. I najbolje od svega? Do ove oaze ne trebaju nam skupi i rizični prekookeanski letovi; najljepše destinacije su nam na par sati sigurne vožnje automobilom.

Da podvučemo crtu, šta je to "naše" što može parirati "njihovom"? Mnogo toga, jer mi nudimo stvarnost visoke definicije (HD) koju nijedan vještački svijet ne može replicirati, bez obzira na cijenu nafte:

Umjesto vještačkih vodenih parkova:Osjetite sirovu divljinu i moć Štrbačkog buka ili se prepustite prirodnoj hidromasaži pod spektakularnim slapovima Kravice.

Umjesto isforsiranog pustinjskog safarija: Doživite istinsku avanturu uživajući pogledu na stada divljih konja na obroncima Cincara u Livnu ili istražite mistične, ledene dubine pećine Vjetrenica.

Umjesto sterilne historije u modernim muzejima: Prošetajte kroz živu historiju, osjetite pod nogama hladnu kaldrmu Počitelja, kraljevskog Jajca ili Starog grada u Sarajevu.

Putovati svijetom, upoznavati tuđe kulture i širiti vidike neprocjenjivo je bogatstvo. U tome nema ništa loše. Ipak, prepoznati i cijeniti ono što nam stoji čvrsto pod nogama odlika je istinske mudrosti. 

Ovo ljeto nam pruža jedinstvenu priliku za "patriotizam kroz turizam". Svaka marka potrošena u našoj zemlji, u našim nacionalnim parkovima i lokalnim domaćinstvima i farmama, direktna je injekcija domaćoj ekonomiji u teškim vremenima. Odabir domaćih destinacija više nije samo pitanje odmora; to je sofisticirani oblik ekonomske samoodbrane. Birajmo slobodu, birajmo autentičnost, birajmo sigurnost. Jer, na kraju dana, milijarder s hranom za deset dana u staklenoj kuli znatno je siromašniji od čovjeka koji u rahatluku pije domaću kafu pored bistre bosanske rijeke.