Ne pamtim svog oca, ni amidžu. Poginuli su kada sam imala 20 mjeseci, moj brat tri mjeseca. Daidže se malo sjećam, poginuo je 1995. u letu iznad Žepe. Otišao je sa kćerkinog četvrtog rođendana i prvi put zaboravio jaknu u kojoj mu je bio Kur'an.

Za tatu sam sve do puberteta mislila da će odnekud doći. Sve dok nisu došli po DNK mene i brata, nadajući se da će ga tako lakše identifikovati. Nije im uspjelo. Identifikovan je decenijama kasnije. Kobna je bila majevička Lisača, čak i za iskusnog vojnika.

Znam iz mamine priče o rokovniku u koji je upisivala organizatore otpora još 1991. godine, kada je tata zajedno sa tuzlanskim i kalesijskim mladićima od snaga JNA iz baze u Dubravama u nekoliko navrata pokušavao osigurati barem nešto oružja, da je mnogo braće, jednako kao što su moj tata i njegov brat, u isto vrijeme i na istom mjestu također napustili ovaj svijet, voljom tuđina da na ovaj narod i državu baci patnju koja će trajati generacijama.

Malo se toga sjećam, kao što to biva sa dječijim pamćenjem koje potisne sve boli koje nas kasnije kao duhovi prošlosti nesvjesno proganjaju, ali se sjećam lica ljudi koji su u Tuzlu stigli u julu 1995. godine putujući kroz samu smrt.

Sjećam se mladića, mršavih, izgubljenih, očiju koji više nisu imale boje. Sjećam se žena koje su u starim, ruševnim kućama u koje je znalo stati i po nekoliko porodica, i u takvim uslovima na slobodnoj teritoriji vidjele sigurnost za svoju djecu i bebe.

Sjećam se i nekoliko epizoda boli nakon toga. Sjećam se 1998. godine, dženaze daidže ispred djedove kuće. Kažu, kada su ih pronašli u jednoj pećini u Žepi gdje ih je narod ostavio, bili su umotani u deke i tijela potpuna kao da su nedavno poginuli. A ne tri godine ranije. Šehidi.

Sjećam se hodam kroz kuću i tražim djeda. Jedinog punoljetnog preživjelog muškarca u mojoj porodici. Tražim ga, ne mogu ga naći. Bolestan je, znam. Da mu se nije šta dogodilo? Panično tražim, samo da bih iza zatvorenih vrata kupatila čula jecaj. Onaj krik roditeljske duše zbog kojeg čovjek nema razloga da diše.

Pao je na koljena, plače. Niko od nas djece nema živog oca.

Sjećam se kada sam nakon više od dvadeset godina ušla u maminu kancelariju dok ona razočarano arhivira još jedno pismo Crvenog križa kojim se obavještava da tata i dalje nije pronađen.

Uzela sam to pismo, sada već odrasla ja i ljutito otišla da provjerim kako je to moguće. U tamnim hodnicima jedne od institucija zadužene za pronalazak nestalih, službenik. Nezainteresiran i otupio na bol nas koji ne tražimo nestale ključeve, već roditelje.

Vaš otac je pronađen i to davno, kaže mi. Vreća je 55-a.

Ostah u šoku, iako pokušavam biti dovoljno pribrana za sve korake koji slijede. Zar dženaza u djedovoj avliji, opet? Koja je po redu? Kako ću reći mami da smo ga konačno pronašli? Kako da svarim ovu emociju? Šta da uopšte osjećam? Kako biti dovoljno odrastao za teške stvari, a biti ona beba koja je ostala bez oca koji je odlazeći kroz prozor pozdravljao sa "ljubavi moja".

Ukopali smo ga jednom. Toliko je mrtvih bilo za vrijeme agresije na našu zemlju, da je vreća zapravo bila crvena plastična vrećica u koju je stao cijeli jednom odrastao muškarac. Pa smo pronašli dio amidže u njegovom mezaru, pa smo ukopali njega. Onda smo par godina kasnije tatu ponovno ekshumirali, dodajući nedostajuće dijelove skeleta.

Zna li iko kako je gledati da vam roditelja pred vama sastavljaju? Sastavljaju skelet, a za vas je to doslovan dio onoga što jeste.

Znaju srebreničke majke. One su tražile i sada traže, barem dijelove svojih muževa, djece, braće, svojih najmilijih. Tražile su ih po grobnicama koje su zločinci prekopavali. Jedan je dječak pronađen u nekoliko takvih.

Bože, kako je i sekundu razdvojena od svog djeteta preživjela srebrenička majka, tog vrelog, pakleno bolnog jula 1995. godine?

Gledam svoju kćerku kako se smije. Strah me svega što život nosi. Strah me da se ne ogrebe, a kamoli šta više jer ne želim gledati ni naznake njene boli. Strah me da se od nje odvojim, odgađam to koliko god mogu svakodnevno. A ja nisam iz Srebrenice i ovo nije kobni juli 1995.

Samo majka zna da ono što nosi ispod srca i čemu daje život jedini je simbol vječne ljubavi koja nikada ne nestaje.

Bože, šta da je moje dijete. Koje bi sile ovosvjetovne mene natjerale da živim kada nje ne bi bilo?

Živjeti život u boli gubitka, pakao je na zemlji. Bol koja traje jer gubitak nikada nije okončan, kida dušu gore od smrti.