Krajem avgusta ove godine stigao je konačan, što će reći i pouzdan odgovor na višedecenijska traganja za mezarom Husein-kapetana Gradaščevića, borca za političku autonomiju Bosne pod osmanskom vlašću. Dr. Emir Demir je iza ograđenog harema Velike džamije na Eyüpsultanu u Istanbulu pronašao mezar s jednostavnim nišanom i uklesanim tarihom kojeg je i preveo: "On (Allah) je Živi i Vječni. Iz Bosanskog ejaleta, Zvorničkog sandžaka, Gračaničkog kadiluka s tvrđavom Gradačac: Gradačac-zade (Gradaščević) sin Osman-kapetana, merhum sejjid Husein-beg. Fatiha za njegovu dušu. 11. rebi'ul-ahir 1250. (17. avgust 1834)".
Ovaj pronalazak koji je uzbudio bosanskohercegovačku javnost, osmaniste i historičare, pojačao je interes za njegovo vojevanje protiv osmanske uprave u Bosanskom ejaletu od 1831. do 1832. godine, u toku kojeg je stigao i do Kosova polja i tamo jula 1831. porazio osmanske ordije. Na tom putu je sa svojom vojskom, koja je dijelom bila sastavljena i od hrišćana, išao preko Sandžaka (u sadašnjem poianju tog pojma), u kojem je imao i protivnike i pristalice, isto kao što ih je imao i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta. U prilog tvrdnji o učešću hrišćana u Pokretu za autonomiju Bosne, navodimo i dijelove iz knjige Huseinovog savremenika dr. Kuniberta, koji ga je 1832. godine liječio u Beogradskoj tvrđavi. U poznatoj knjizi "Srpski ustanak i prva vladavina Miloša Obrenovića 1804‐1850", prevedenoj 1901. godine, Kunibert piše:
- Videći broj svoje vojske sveden na ono što beše zaostalo okolo njega, Husejin beše zapovedio podizanje listom na bunu u svojoj kapetaniji u Gradačcu; sve što tu ostalo beše ljudi, kadrih da nose oružje, muslimana i Hrišćana, pridruži mu se na brzu ruku; znatan broj dobrovoljaca, stideći se da napuste stvar otadžbine koju i sami Hrišćani trčahu da brane... Hrišćani, upleteni i protivu svoje volje u stvar suprotnu svojim interesima, i čija bi ih pobeda lišila dobročinstava od sultanovih reforama, naročito korisenih po raju, Hrišćani, velim, boreći se preko srca, prvi se prikloniše (odustadoše, op. E. M.).
Učešće kršćanskog stanovništva u bosanskoj vojsci ograničeno prije svega na lične odnose vlasnika zemlje spahije i ,"njegove raje" na čiflucima (Husein-kapetan Gradaščević posjedovao je oko 1.300 čifčijskih imanja i jedan dio te raje sučestvovao je u bitkama).
A na drugom mjestu, prilikom opisa Bitke u Prijepolju 1. maja 1832. godine, spominje se podatak da je nekoliko Srba u borbi s Osmanlijama izgorjelo zajedno s Jusuf-agom Jusufagićem, pristalicom bosanskog pokreta.
O Husein-kapetanu Gradaščeviću u Sandžaku pisao je 2023. historičar iz strasti, a pravnik po profesiji Emir Mušović (inače je autor knjiga "Mušovići na Harvardu" i "Mušovići na bedemu - jadiđar") u knjizi "Vojevanje Zmaja od Bosne u Novopazarskom sandžaku 1831/32. godine". Izdavač knjige je Bošnjačka akemija nauka i umjetnosti - Institut za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka.
Treba naglasiti da je Mušović za građu ovog historiografskog djela koristio, između ostalog, do sada nikada objavljena pisma uhoda i agenata Knjaza Miloša, koja se nalaze u arhivima u Beogradu i iz kojih se vidi stanje u Bosanskom ejaletu i okolnosti pod kojima je Zmaj od Bosne na čelu Pokreta za autonomiju Bosne od osmanske vlasti - prolazio sa ustanicima do Kosova polja i nazad.
U ovome tekstu donosimo ključne činjenice, događaje i imena ljudi koji su obilježili historiju tog područja.
- Pobjeda bosanske vojske nad snagama velikog vezira Mehmeda Rešid-paše, izvojevana na Kosovu polju jula 1831. godine, pokrenula je u Bosanskom ejaletu nepovratne političke, društvene, ali i nacionalne procese. Najčešće se buđenje nacionalne svijesti Bošnjaka pod vodstvom Huseina-kapetana Gradaščevića, odnosno 'lokalni fanatizam', kako to slikovito navodi u bujuruldiji veliki vezir Rešid Mehmed-paša, različito tumačilo od općenarodnog samosvjesnog pokreta do potpunog negiranja i retrogradnih konotacija - navodi autor.
Upravna i vojna podjela sandžaka u okviru Bosanskog ejaleta pred izbijanje pobune bila je takva da je Novopazarski sandžak imao čvrstu povezanost za Ejaletom. Jedan dio teritorije Ejaleta potpadao je pod Hercegovački sandžak (Taslidža, Prijepolje, Kolašin), čije je sjedište bilo u Taslidži (Pljevlja), a drugi dio je pripadao Bosanskom sandžaku (Nova Varoš, Sjenica i Novi Pazar). Na toj teritoriji nisu postojale kapetanije kao oblik vojnog organiziranja i odžakluka karakterističnog za druge dijelove Bosanskog ejaleta. Izuzetak je bila Kolašinska kapetanija. Novopazarski sandžak je poslije austrougraske okupacije 1878. do 1912. godine bio krajnji serhat (granica) posrnulog Osmanskog Carstva.
Dakle, Husein-kapetan Gradaščević dolazi u Novu Varoš 17. maja 1831. godine. Već 4. juna održano je vijećanje bosanskih kapetana i ajana u Novom Pazaru. Tada je odlučeno da bosanska vojska krene prema Kosovu ususret velikom veziru Mehmedu Rešid-paši, čija se glavnina vojske nalazila u Skoplju (Ušćupu, kako se naziva u dokumentima iz tog perioda).
Važnu ulogu u ovim događajima za tri strane - srpsku, bosansku i osmansku - imao je srpski knjaz Miloš, koji je u to vrijeme imao 51 godinu, naspram mladog 29-godišnjeg Zmaja od Bosne. On je posvuda slao svoje uhode, koji su mu slali izvještaje o tome šta ko radi, šta ko govori, koliko ima bosanske vojske te je na osnovu njih pravio procjenu i planirao daljnje korake u svoju korist. O tome se prof. Mihajlo Gavrilović, između ostalog, zaključuje: "...čim je sa svoje strane Miloš čuo u januaru 1831. godine za veze između Albanije i Bosne – što su mu uostalom potvrdila i izvješća njegovih naročitih agenata – hteo je da pozna što bolje uzroke bosanskog pokreta i da prozre što dublje u njegov cilj. Njemu se lično taj pokret nije dopao jer je svojim uspjesima mogao učiniti iluzornim pravo Srbije na Jadar i Rađevinu".
No knjaz Miloš je i prije nego što je pokret Zmaja od Bosne nastao rasturao svoje agente po Bosni pa ga jedan od njih u januaru 1831. izvještava:
(...)Ovde oko međe svaki dan sastajem se sa Turcima bošnjacima, i oni govore da udutčije samo jedan aršin ako ted budnu zemlje bosanske priuzimali, bićemo se i ne damo dok jedan teče(...) dok se posao oko slanja uhoda i dalje revnosno nastavlja: ...Od danas sve treći dan šaljem u Bosnu na sve strane moje ljude, ako bi koji što opazio da mi oma dotrši javiti...
Hašim-beg iz Prijepolja tajni saradnik knjaza Miloša
Sljedeće pismo, od 16. januara 1831. godine, kneza Užičke nahije Jovana Mićića knjazu Milošu jedno je od nekoliko najznačajnijih o pripremama ustanika u Bosni. U ovom pismu se pominje i Hašim-beg iz Prijepolja, knjažev tajni saradnik, koji će kasnije kao vjerni sultanov pristalica doživjeti tragičnu sudbinu:
Vaše sijateljstvo, vsemilostivnejšij Gosudarju! Vsepokornejše javljamo svetlosti Vašoj kako mi u ovi čas Đoko, Ašin-begov momak, tajno (dođe), koga je Ašin beg poslao da nitko od Turaka ne zna, i pokazuje nam njegove reči da su o svakoga kadiluka po osam Turaka tajno u Sarajevo na veću išli, i svi složno uvatili se za jedan štap da jedan drugog nikad izdati neće. I Đoko pokazuje nami da se dobro čuvamo, zaista će Bošnjaci prevarom na nas udariti. Preko svega toga kada su veću svršili ugovorili su da, koji bi i izdao, svoju ženu u zatočije ima drugom predati. Đoka bi ja pratio Višemu sijateljstvu, ali kazao mu je Ašin-beg da odavde dalje ne ide, no o(d)ma natrag da se vrati. I Ašin-beg poručio (je) ako i on s vojskom bude, da će nam ako će i po ptici poručiti. Još moli se ako se njemu što bude pisati u Prepolje da ne pišemo što je tajno, no naustice, koji će svašto pokaziti. I ovu knjigu kako sam primio, oni čas poslo sam dva čoveka u Sarajevo, i učinili smo naredbu u svaku palanku međe koji će špijunirati, u kom su razgovoru Turci i nama dokaziti. Pismo Ašin-bega koje atresira na Vaše sijateljstvo šaljemo.
S kojim ostajem Vaš sijateljni skut ljubljeći i jesam Vašeg sijateljstva sluga
vsepokornejšij.
(1)831 janu(arija) 16, u Čaitinu Jo(v)an Mićić30
Knjaz Miloš je na početku pobune upućivao prijetnje bosanskim prvacima u proklamaciji poslanoj Husein-kapetanu Grdaščeviću i bosanskim prvacima. Kada je bosanska vojska pristigla u Novi Pazar, okrenuo je ćurak pa njegov tatar (glasnik-poštonoša) prisustvuje vijećanju bosanskih prvaka 4. juna 1831 u Novom Pazaru. Na strani bosanske vojske bio je i nakon bosanske pobjede nad vojskom velikog vezira na Kosovu, dok se početkom 1832. godine knjaz otvoreno svrstava na stranu sultana. Zna se i da je knjaz 5. maja 1831. godine iz Kragujevca dao instrukcije Vasiliju (Vasi) Popoviću da se pošalju uhode u Pazar i drugdje kako bi ga obavještavali o Škodra-paši (Mustafa-paši Skadarskom).
A kako se okupljala bosanska vojska prije dolaska u Sandžak?
Bilo je to najvećim brojem dobrovoljno i općom mobilizacijom, dok su svi drugi koji su uživali timare i zeamete bili obavezni da idu u pohod te da sa sobom o svom trošku povedu onoliko vojnika koliko im je beratom bilo određeno, a svaki deseti posjednik iz tvrđava je išao uz plaću koju je dobijao kao posjednik. Tada je Husein-kapetan izdao proglas da je sabirni centar bosanske vojske u Novom Pazaru. U dokumentu koji je na staroosmanskom jeziku sačinio hadži Mujaga iz Gračanice, stoji da je Huseinova pratnja imala približno 1.500 vojnika, a među njima je bilo aga, begova, alajbega, alemandara, mirarhora, nazira i komordžija, dok su vojsku činili prije svega konjanici.
Prve veće trupe iz Bosne prešle su preko Drine 12. maja 1831. godine i ušle na teritoriju Novopazarskog sandžaka, a predvodio ih je Memiš-aga iz Srebrenice sa 300 ljudi. Vojska tada ulazi u Priboj i dalje kreće prema Novoj Varoši na konak. Prethodno je 9. maja 1831. godine Đul Mustafa-aga sa 100 ljudi otišao u Taslidžu (današnja Pljevlja, za koja se računa da imaju 650 muslimanskih i 115 pravoslavnih kuća i oko 6.000 stanovnika, a od toga do 1.000 hrišćana; poslije Mostara najaktivniji hercegovački trgovački grad, a Turci u njemu uvijek drže mnogo vojske radi sigurnosti od Crnogoraca) i Prijepolje, gdje se pridružilo još 100 vojnika.
Kao datum prelaska bosanske vojske, koju je kao serasker predvodio Husein-kapetan, može se uzeti 9. maj 1831. godine. Ta vojska, na čelu s Memiš-agom i Đulom Mustafa-agom, sad sa 600 ljudi (nakon regrutacije u Taslidži i Prijepolju) pristiže u Novi Pazar 22. maja 1831. godine. Njima se predveče pridružio i Ali-paša Zvornički, ali, kako stoji u jednom od izvještaja knjaževih uhoda, koliko on ljudi imade neizvestno je. Dolaskom bosanske vojske u Novopazarski sandžak (u daljnjem tekstu Sandžak) počela je regrutacija vojnika s tog prostora i ujedno uspostavljanje nove vlasti. U Prijepolju i Taslidži upisuje se po 50 konjanika (spahija) pa se može pretpostaviti da je riječ o dobrovoljnoj mobilizaciji. Prvi spomen Husein-kapetana Gradaščevića u Sandžaku vezuje se za 17. maj 1831. godine i Novu Varoš, gdje on boravi na konaku zajedno s Mahmud-pašom Fidahićem, zvorničkim kapetanom i sa ,"jedno 1000 konjanika". Iako u historiografiji o učešću Mahmud-paše Fidahića postoje nedoumice, on i sam knjazu Milošu javlja: "A što i pišeš da ti kažem oću li ići (na Kosovo, op. E. M.) jali ću ostati: ako pođem čućeš, ako ne pođem i to ćeš čuti!"
U Novoj Varoši boravi nekoliko dana u iščekivanju Mahmud-bega Tuzlića i kapetana Osman-bega iz Dervente. U petak, najvjerovatnije 23. maja 1831, zabilježeno je da je prilikom prolaska Zmaja od Bosne kroz Sjenicu pet topova puklo s tvrđave u toj kasabi. Kulin-kapetan (Mehmed-beg Kulenović, inače unuk poznatijeg Kulin-kapetana, koji je poginuo na Mišaru 1806. godine) s 200 ljudi prolazi kroz Prijepolje 27. maja 1831. god., dok se istog dana maglajski Emin-kapetan sa stotinjak ljudi priključuje ordiji u Novoj Varoši.
Izvještaji uhoda knjaza Miloša
Iz pisma Jovana Mićića knjazu Milošu 20. maja 1831. vidi se da je vojska poznatog Krajišnika Hasan-age Pećanca, koju su predvodili dva njegova sina sa 600 ljudi, također u tom periodu prošla u ordiju.
Za Bihaćku kapetaniju podaci su oprečni. U jednom dopisu stoji da su stanovnici prvaci i uglednici i da su svi za Husein-kapetana, dok je sam bihaćki kapetan Mehmed-beg Biščević ostao na strani Porte.
Iako je za Hercegovinu uvriježeno mišljenje da nije pristala uz Husein-kapetana, (...) u ordiju bosanskog "seraskera" pritekli su Osman-beg (Širinagić) sa 17 čadora i 1.200 "Mostarana", ipet-šet Ercegovačkih Poglavara koima Ćato (tatar knjaza Miloša, op. E. M.) nije mogao imena zapamtiti.
Jedan od onih kojima tatar nije zapamtio imena bio je trebinjski kapetan Ahmed-beg Resulbegović, značajna ličnost i pristalica pokreta.
Iz Hercegovine, uz sultana su ostali kapetani iz Stoca (Ali-aga Rizvanbegović), Mostara (Muhamed-kapetan), Nikšića (Osman-kapetan Mušović), Ljubuškog (Sulejman-kapetan), ajani Adem-beg i Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja (njegova kćerka bila je udata za sina Ali-age Rizvanbegovića), Baš-aga Redžepašić (1800-851) iz Nevesinja, kao i utjecajni gatački ajan Smail-aga Čengić.
Ove podatke knjaz Miloš dobija 30. maja 1831. godine s pregovora u manastiru Studenica:
(...) U Četvertak veče Tuzla kapetan sa 1500: vojnika u Varoši noćio je. Ovog kapetana i vojsku mu naš Polsanik pregledao je s Očima, i tu su mu kazali da je Firdrus kap: sa 2.500 u Petak veče došao u Prepolje; do sada u Pazaru Bosansku vojsku sačisljavaj veličinom od 7: do 8000. ljudi (...)
Sljedećeg dana, 31. maja 1831. godine, knjaz dobija podatak da je vojska postala brojnija (...) i kažu da je se u Pazaru vojska Bosanska umnožila čislom od 10: do 12: hiljada, i da je u Petak veče, Usein ot – sa indatom na Peć udario, i dasu 4: Rožajska i Biorska Poglavara Usein Kapetanu na pokornost došli, moliti se za oproštenje, uzimajući Kabeta na sebe, budnu oprošteni i prime se Bosanskog Tarafa s obećanjem da će mu vojsku u pomoć dati (...)
Posljednji koji je iz Bosne prešao na teritoriju Sandžaka kod Štrpca 5. juna 1831. godine bio je prijedorski kapetan sa 350 ljudi, a prije njega je svaki dan 10 do 15 vojnika prolazilo, ali, kako piše, bez poglavica. Konačno, prema podacima od 7. juna 1831. godine koje je poslao tatarin knjaza Miloša, broj prikupljenih vojnika procijenjen je na više od 20.000.
Okupljanje i prolazak bosanske vojske kroz Sandžak trajali su ukupno mjesec dana, od 9. maja 1831. godine u Taslidži i Prijepolju, na čelu s Đulom Mustafa-agom pa do pokreta glavnice vojske iz Novog Pazara prema Kosovu 9. juna 1831. godine. U tom periodu uspostavlja se vlast i obračunava s pristalicama sultana, kao naprimjer s muselimom novopazarskim Ejup-pašom. Među njima bio je i Hašim-beg iz Prijepolja, zahvaljujući kojem je Knjaz Miloš bio detaljno upućen u pokrete bosanske vojske, što će mu poslužiti za politiku u vezi sopstvenih/srpskih interesa. A za sabirni centar pobunjeničke vojske u Novom Pazaru znala je i Porta, koja je s nestrpljenjem čekala daljnje odluke.
Kad se podanik Knjaz Miloš bori za sultanovu sreću
Treba naglasiti i to da su u periodu skupljanja vojske na teritoriji Sandžaka i prilikom njenog prolaska na Kosovo te njenog povratka - odnosi na granici bili neriješeni pa je vođena intenzivna prepiska između knjaza Miloša Obrenovića i Husein-kapetana. Miloš je tako tražio da se prikupljena bosanska vojska što prije udalji iz pograničnih krajeva, pravdajući to time da se "raja poplašila i uzbunila" te da je njen prolazak preduvjet tog razgraničenja. Knjazov odnos prem Husein-kapetanu bio je podređen zahtjevima Porte, ali njegov istinski interes, kako se vidi u jednom od pisama, u kojima daje uputstvo za pregovore u manastiru Studenica 31. maja 1831, bio je:
Naša korist i politika iziskuje, da obe strane tako dovedemo, da se polovina i jedna i druga satre, onda bi mi spokojni bili.
U odgovoru knjaza Miloša na pismo Vase Popovića i arhimandrita Melentija iz Studenice, od 31. maja 1831. godine, u uputstvu za pregovore stoji i ovo:
I danas potvrđujem to isto, preporučujući, da Peruničića opravite ne samo u Pazar, već upravo k kapetanu Gradaščeviću, gdigod bude. I opet ga naučite, da im kaže, oni neka glede svoga posla na nas nek’ se ne osvrću, samo nek’ ne sede jednako i na jednom mestu, već nek’ idu dalje, na jednom mestu sediti, teško je i radi rane, promenjivati mesta, dobro je i za vojsku. A ja moram onako pisati, kao što sam pisao, i, što veli Gradaščević, da mu nikad ne pišem, nek’ mu kažu, da ću mu morati i deset i dvadeset puta pisati, i pretiti, i vikati na nji, zašto carskij čovek sedi ovde, i diktira, šta da radim i govorim; i on da je na mom mestu morao bi isto ovako postupati kao ja što postupam; no on nek’ ne gleda na moja pisama, ni na moju viku i pretnju, već nek’ radi svoja posla, njemu ne treba oklevati, no brže bolje napredovati, ne bi li čas pre Skadraninu u pomoć došli...
Knjaz Miloš Obrenović
Od prijetnji bosanskim prvacima na početku pobune, Knjaz Miloš Obrenović je pristizanjem pobunjeničke bosanske vojske u Novi Pazar došao do toga da pošalje svoga tatara na vijećanje bošnjačkih prvaka 4. juna u Novi Pazar. No nakon pobjede bosanske vojske na Kosovom polju nad osmanskim ordijama, početkom 1832. knjaz otvoreno pristaje uz sultana.
I u Proklamaciji, koju je ranije po nalogu Porte uputio bosanskim pašama i kapetanima, jasno je da je Knjaz Miloš produžena Portina ruka za zastrašivanja bosanskih kapetana i ajana. U toj proklamaciji, pisanoj u originalu na osmanskom jeziku, stoji:
- Mustafa-paša skadarski ustao je protiv Visočajšeg Devleta. I vi ste ga sledili. Međutim, na sasvim ste pogrešnom putu. Sebe ste doveli u nepriliku. Da mu vi niste pomogli on se ne bi na taj korak odvažio... Koliko god sam pripadnik raje, ja sam veran Podanik Presvetlog sultana cenim njegova dobročinstva i znam da mi je nužno biti prijatelj njegovom prijatelju, a dušmanin njegovom dušmaninu. Vama je poznato da sam u vašem susedstvu. Ako mi od carske strane dođe kakava zapovest, spreman sam da se sa svom svojom snagom borim za carsku sreću... I na kraju "U slučaju da se i dalje budete inatili, spremite se za nevlje koje će vas zadesiti".
Autor Mušović dalje piše i da je Fatma Sel Turhan u eseju The Rebellious Kapudan of Bosnia navela dokumente iz kojih se vidi da je knjaz Miloš uredno dijelio i prenosio informacije Visokoj Porti o bosanskim i albanskim pitanjima i dok je vodio pregovore s njima. Čak je pismo Husein-kapetana proslijedio na čitanje osmanskim upravnicima Beogradske tvrđave. Lazar Tomanović u historiografiji opisuje ovakvu knjazovu politiku riječima ,"vazda pragmatični knjaz", dr. Ejup Mušović ,"dvoličnost knjazove politike", dok dr. Mirjana Marinković koristi frazu ,"sjedenje na dvije stolice". Čini se da je glavna crta njegovog djelovanja bilo prisajedinjenje šest nahija Knjaževini Srbiji i tom cilju je sve drugo bilo podređeno, što je direktno išlo na štetu dobrosusjedskih odnosa s Bosnom i Bošnjacima. "Nakon neuspješnih pregovora vođenih početkom 1832. godine (...) Husein-kapetan nije imao političke iluzije na čijoj je strani srbijanski knjaz. S druge strane, jasno je da ni interes bosanskih prvaka u tom trenutku nije bio oružani sukob većih razmjera sa Srbijom knjaza Miloša, koliko god je ona zalazila u teritorijalnu sferu Bosne."
Ono što je bitno, jasno je da plan Visoke Porte da preko srpskog knjaza Miloša Obrenovića utiče na ustanike nije uspio. O tome govori i pismo poslano iz Novog Pazara 1. juna 1831. godine od jednog od uglednijih sarajevskih prvaka Đul Mustafa-age: (...) Nas nitko neka ne smeta niti nas more zato umoliti i Vazda je bolje da živimo ako hoćete u komšiluku liepo (...)
No u periodu jačanja srpskog nacionalnog pokreta pod Milošema Obrenovićem, u Bosni se stalno moralo biti na oprezu i pratiti njegovo držanje, naročito nakon neuspješnih pregovora s njegovim izaslanicima u manastiru Studenica. Zato je Mahmud-paša Fidahić ostao s manjim dijelom vojske na granici kao osiguranje u slučaju napada s teritorije Knjaževine Srbije, a shodno prijetnjama koje su dolazile od knjaza. Kako je jezgro bosanske vojske već bilo prikupljeno u Novom Pazaru, 4. juna 1831. održano je vijećanje bosanskih prvaka, kojem je, kako je ranije rečeno, prisustvovao tatar knjaza Miloša s ,"pozdravima konšijskim".
Iz pisama koje su uputili Nurudin-beg Kapetanović i Đul Mustafa-aga vidi se da sebi nisu mogli dozvoliti otvoreni sukob s Milošem Obrenovićem dok ne riješe pitanje velikog vezira i njegove vojske. S obzirom na to da je u pograničnim krajevima Sandžaka ostao veći broj muslimanskog stanovništva, moglo se s velikom vjerovatnoćom otkriti da li osim straža sa srpske strane postoji značajniji pokret ili koncentracija vojske. Pregovori vođeni u manastiru Studenica prekretnica su daljnjih međusobnih odnosa Bosne i Srbije, a obje strane su ostvarile svoje uže političke ciljeve: Bosanska vojska nije ulazila na teritoriju Knjaževine Srbije (niti je došlo do razgraničenja), dok su prijetnje knjaza Miloša da će doći u Novi Pazar s vojskom također nisu obistinile.
Očigledno je da je nakon vijećanja u Novom Pazaru zauzet stav da knjaz nije prijetnja, no za svaki slučaj manji dio vojske s muhafizom Đul Mustafa-agom, sa 100 ljudi ostavljen je u Novom Pazaru. Glavnica vojske za bitku na Kosovu polju trebalo je da krene u pravcu (Kosovske) Mitrovice 9. juna 1831. godine. Tom prilikom s Novopazarske tvrđave vojska je skinula topove. O ishodu bitke s nestrpljenjem su se čekale vijesti, a s tim ciljem poslani su i tatari sa zadatkom da "iziđu na Kosovo radi izveštenja bošnjačkih poslova."
(Nastavak čitajte sutra, 12. oktobar 2025. na Stavu)
