U drugom nastavku izlaganja dijelova knjige "Vojevanje Zmaja od Bosne u Novopazarskom sandžaku 1831-1832", autora Emira Mušovića, donosimo nove činjenice.
Nakon što je bosanska vojska pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića porazila osmanske ordije na Kosovu polju jula 1831. godine, slijedila je konsolidacija vlasti u Bosanskom ejaletu i obračun sa unutrašnjim protivnicima. No Visokka Porta se ne miri s novonastalim stanjem te već početkom februara 1832. godine na specijalnu misiju put Bosne ponovo šalje carskog kapidžibašu Husein-agu. On je nosio ličnu poruku Husein-paši Gradaščeviću od velikog vezira Mehmeda Rešid-paše. Ta poruka, odnosno obrazloženje (kaima) na prethodno upućene mahzare imala je ujedno snagu naredbe; bila je tajna i očigledno posljednji pokušaj političkog rješenja pobune u Bosanskom ejaletu. U njoj se od Huseina zahtijevalo da napusti pobunu, popiše vojsku i obuče odijelo koje nosi i sultan (ri tome se prvenstveno mislilo na nošenje fesa koji je ranije uveden iz sjevernoafričke tradicije).
Međutim, carski kapidžibaša se već 19. februara 1832. nalazio na putu za Carigrad očigledno ponovo neobavljena posla:
(...) usuđuem se javiti, dasma danas vesti iz Novog Pazara primio, da se Bošnjacima iz Carigrada povratio, i do u Prištinu došao onaj carski kapidžia, koi je jesenas s bosanskim poslanicima Devletu Prošenie (izvještaj, op. E. M.), od Bosne odneo (...)
Osim misije carskog kapidžibaše u Bosni, veliki vezir Rešid Mehmed-paša šalje i tatara knjazu Milošu s pismom od 10. februara 1832. godine obavještavajući ga o predstojećim vojnim pripremama. Reklo bi se da i Visoka Porta nije vjerovala u političko rješenje pa je konačno prelomila da carskog namjesnika u Bosanskom ejaletu nametne silom. U okviru tih priprema, početkom 1832. godine za novog bosanskog namjesnika imenovan je paša Mahmud Hamdi iz Trikale. Njegovo vojno znanje direktno je došlo do izražaja priikom Prijepoljske bitke 1. maja 1832.
I u Bosanskom ejaletu započinju vojne pripreme za neizbježni sukob s vojskom velikog vezira. No prije toga uslijedile su borbe u Hercegovini s pristalicama Ali-age Rizvanbegovića. Položaj autonomnog Bosanskog ejaleta u političkom smislu bio je veoma težak, jer je prethodno jedini pravi saveznik Mustafa-paša Škodra poražen, dok pregovori o nekoj široj koaliciji protiv centralnih vlasti nisu dali željeni rezultat. Diplomatija Husein-kapetana kao upravitelja Bosanskog ejaleta prvenstveno je bila u službi neriješenih vojnih pitanja. Kroz tu prizmu treba posmatrati njegove kontakte i sa srpskim knjazom i crnogorskim vladikom, pa i nešto kasnije prisilnu mobilizaciju stanovništva svih konfesija.
Tako hrvatski historičar Nenad Moačanin, pišući o autonomiji osmanske Bosne, veli: ,"Buna s elementima općenarodnog pokreta muslimana bila je pokrenuta razumljivim strahom za samoodržanjem, ali i socijalno krajnje konzervativna, do toga da nije mogla integrirati posebne interese kršćana. Oni jesu u nekoj mjeri sudjelovali u vojnim aktivnostima, no koliko bi oduševljenje među njima bilo za obrambeni rat sa Srbijom, odnosno Austrijom, posve je drugo pitanje. Sve je ostalo na zahtjevu da se ništa ne mijenja, pa ne bi smetao ni Turčin kao valija kad ne bi provodio novotarije".
Prvi dokumentirani podaci o okupljanju bosanske vojske odnose se na 11. mart 1832. godine: (...) u ovi čas poslanik iz Sarajeva, koji pokazuje da je od Bosne čadom na Pljevlja do 200 vojnika s jednim binbašom k Pazaru, i tako isto na Višegrad, a na druga mesta bosanske vojske na skupi nigdi nije opazio, samo toliko da tatari lete iz kasabe do kasabe i viču jednako na vojsku...
To se slaže s Bašagićevim opisom da su se, po običaju, za Ramazanski bajram (te godine počeo je 4. marta 1832. god.) sastali bosanski prvaci i većinom glasova odlučili da pruže otpor. Tada je sačinjena bujuruldija (16. marta 1832) za mobilizaciju stanovništva po cijelom Bosanskom ejaletu. Prvi značajniji pokret jedinica izvršen je prema Hercegovini, odnosno Stocu, o čemu je izdata već spominjana bujuruldija (odluka) Bosanskog divana od 24. marta 1832, a za seraskera (predvoditelja) te vojske izabran je Ibrahim-beg Firdus, livanjski kapetan. Tu odluku donio je Bosanski divan (vlada).
Tri moguća pravca prodora osmanske vojske
S obzirom na brojčanu nadmoć vojske velikog vezira, bosanski ratni plan bio je vojnički pragmatičan i jednostavan. Odlučeno je da se veći broj vojnika skoncentrira u dvije najnepristupačnije tvrđave u Sandžaku, a to su Banjska i Hisardžik, a zatim da se izvrši blokada mostova i to na Limu kod Prijepolja i Višegradskoj ćupriji. Vojni plan se oslanjao na prednosti prirodnog terena kako bi se izbjegla frontalna borba s nadmoćnijim neprijateljem. U tu svrhu iz Bosne prema Novom Pazaru krenuli su: Alaj-beg Todorović, Krupa Mehmed-kapetan (već se 26. januara 1832. godine sa 100 askera iz Bosne nalazio u Novom Pazaru) i Husein-kapetan iz Novog, a u tvrđavu Hisardžik (Mileševac) kod Prijepolja krenuo je Osman-beg Dženetić.
Dato je naređenje i da se u Sjenici izgradi "30 furuna što se ljeb peče", a izgradnju je nadzirao Derviš-beg iz Nove Varoši. Zaposjedanje Višegradske ćuprije bio je zadatak Huseinovog ćehaje Hasan-bega Sijerčića, koji je unaprijeđen u zvanje alajbega centralnog sandžaka, koji je bio zarobljen početkom maja 1832. godine.
Bosanska vojska u Sandžaku imala je zadatak da manjim čarkama uspori napredovanje neprijatelja kako bi se omogućila mobilizacija što većeg broja vojnika za odsudnu bitku u Bosni. S druge strane, uporedo se pripremao i veliki vezir Rešid Mehmed-paša. Njegovo pismo knjazu Milošu od 10. februara 1832. godine historijsko je svjedočanstvo od neprocjenjivog značaja o tim dešavanjima. Ovdje je u prevodu prof. Mirjane Marković.
Veliki vezir Rešid Mehmed-paša
Odani prijatelju, Miloš-beže,
Po nalogu tvoje odanosti i prepokornosti prema Visočajšem Devletu i iskrenog prijateljstva i ljubavi prema nama, uputio si nam jedno pismo po engleskom podaniku kapetanu Nikoli Kefali, u kome pišeš o nekim stvarima vezanim za Bosnu. I sadržina tog pisma a i pojedinosti koje si mu usmeno predočio, a koje smo od njega saznali, veoma su nas obradovale, budući da i na ovaj način izražavaš svoju vernost, ispravnost i trud. Za usluge koje pokornik čini vazda zauzvrat dobija milost i blagodejanje carsko, i daće Bog da i tvoj napor ne ostane nenagrađen, već, u šta nema sumnje, i ti dobiješ višestruku nagradu. Javljaš za šalupe u Beogradu koje treba preko Save prevući i postaviti na mesta gde su nužni. Očigledno je da je to sasvim prilično učiniti. Iako je jasno da će se dan ranije snagom carskom i milošću i pomoći božjom sa svih strana na Bosnu upraviti ordija, ipak, mora se znati tvoj udeo u tome, i moraju se, planiranja radi, znati tvoji poslovi. Budući da te moramo još jednom o tome pitati, šaljemo ti Konstantina gramatika, službenika u našoj kancelariji, prema kome si i ranije gajio osećanja naklonosti i ljubavi i kome ćeš detaljno reći na koji ćeš način i koje ćeš usluge moći da učiniš u ovoj stvari, kao i koliko ćeš moći dati zahire. Što se tiče prelaska jednog odreda vojnika iz Srbije preko Zvornika potrebno je da javiš u kojim mestima će oni preći bosansku granicu, i ako je pređu, u kojim će im se mestima pripremiti zahira. Nužno je da se što pre postaraš da se rečeni Konstantin nama vrati sa izveštajem. Ništa se ne može prigovoriti tvom trudu i dobrom držanju po pitanju Bosne. Naprotiv, naša naklonost prema tebi iz časa u čas raste. Ovo pismo napisano je i otpravljeno kako bi te uverili da ćeš za usluge koje činiš biti obasut nemerljivom carskom milošću i blagonaklonošću. Kada ono sa Božjom pomoću bude prispelo, kao što je gore rečeno, napiši nam detaljno ukoliko si u ovoj stvari kadar pomoći Visočajšem Devletu, a i gorerečenom usmeno to isto saopšti.517
Veliki vezir Mehmed Rešid-paša i njegovi komandanti mogli su izabrati tri pravca napada na Bosanski ejalet. Prvi je od Podgorice prema Nikšiću te dalje prema Hercegovini i snagama Ali-age Rizvanbegovića. Taj pravac je problematičan iz ugla logistike zbog planinskog terena i nemogućnosti osiguranja većih zaliha hrane. Drugi preko Knjaževine Srbije zahtijevao je prethodnu saglasnost za ulazak osmanske vojske na teritoriju Knjaževine u skladu s Hatišerifom iz 1830. godine te je bio nepoželjan zbog mogućih sukoba na terenu. Uz prethodni dogovor s knjazom Milošem za dostavu hrane, osmanska komanda odlučila se za vojnički najnepovoljniji pravac kroz Sandžak.
Toga je bila svjesna i bosanska strana, pa je na tom pravcu i postavila najznačajnije snage za odbranu u Banjskoj i Hisardžiku. Pripreme su okončane krajem marta 1832. godine, kada su im se iz Užica i Čačka priključili Zulfikar-paša Čengić i Zaim-beg Alibašić.
Bosanska vojska na čelu s Alaj-begom Todorovićem i Ali-agom Bilalovićem stacionirala se u tvrđavi Banjska kod Mitrovice. Branilo ju je 700-800 vojnika. Prvi napadi sultanove vojske počinju 4. aprila 1832. godine, a 8. aprila tvrđava je bila u potpunom okruženju. Vojsku velikog vezira predvodili su Jašar-paša Prištinski i bivši muselim Novog Pazara Ejup-paša Ferhatagić. Za sada nema podataka o završetku opsade tvrđave, a u izvorima stoji da je to bila ,"krvava bitka". Alaj-beg Todorović je "svezan poslat u Stanbol". Vezirove trupe pretrpjele su velike gubitke, ali put prema Novom Pazaru i Sjenici bio je otvoren. Zato Kara Mahmud-paša ima drukčiju taktiku u Prijepoljskoj bici. Sljedeći izvještaj od 15. aprila 1832. godine govori da je Pobjednosna Muhamedova vojska (tzv. askeri) zauzela Novi Pazar, o čemu Jovan Mićić ovako javlja knjazu:
Vsepokornejše javljamo kako mi dođe izvestije u ovi sat da je došao Ali-paša iz Trnovije sa nizamskom vojskom do u Pazar. Ači Muja-aga koji je bio u Pazaru većilom Usein-kapetanovim pobegao je u Sjenicu sa Osman-pašinim sinom i sa celim tarafom, onim koji su bili od bosanske strane. I došli su 40 ljudi iz Pazara u Novu Varoš od oni buntovnika...i do danas nismo opazili da je od bošnjaka koji Pazaru otišao, samo debeli Jusuf-aga iz Prepolja sa dvadeset konika što je Ači Muji u Sjenicu otišao (...).
Nove jedinice iz Bosne pristižu u Sandžak. Mahmut-paša Zvornički uputio je u Novu Varoš 300 ljudi, a sa 500 vojnika dolazi i novi tešanjski kapetan nepoznatog imena. Hadži Mujaga, sad već bivši muselim Novog Pazara, održao je savjetovanje u Sjenici 17. aprila 1832. god. s tešanjskim kapetanom i Jusuf-agom (Jusufagićem), koji je iz Prijepolja došao u pratnji 20 konjanika. Pala je odluka da se sva pristigla vojska utvrdi u tvrđavi Hisardžik, pet kilometara od Prijepolja. S druge strane, trupe Kara Mahmud-paše 21. aprila 1832. godine ulaze bez većih borbi u Sjenicu.
Prethodno u Sjeničkoj tvrđavi bosanska vojska uništava topove i baruthanu da ne bi pala u ruke neprijatelju. Kara Mahmud-paša zaposjeda Novu Varoš 23. aprila s 300 ljudi i postavlja novog zabita (oficira) Mustafa-agu, koji je bio njegov kaftan-aga, odnosno čohodar.
O daljnjim dramatičnim događajima pop Đoko Jovančević izvještava: ...Nizam se zbira u Sjenicu i zove na predaju ko će, a ono (B)ošnjaka što je došlo odašlo (je) u Prijepolje te se zasjecaju i grade metrize da se biju. I Kolašin zovu i nadaju se oda Bosne skoro ćutuku da dođe, kada oće da se utvrdie dobro u Prijepolje, i onđe se ono obliže zbira...
Prijepolje strateški važno za bosansku vojsku
Tu je pristizala pomoć iz Bosne preko Taslidže (Pljevalja). Na Mostu Mehmeda II Fatiha Osvajača napravljeni su šančevi i postavljeni topovi, koje je bosanska vojska godinu ranije zarobila na Kosovu polju. U povratku kroz Sandžak, pet topova ostavlja u Prijepolju. Prema dogovoru iz Sjenice, Hadži Mujaga zaposjeda tvrđavu Hisardžik, u vojnom smislu najdominantniju kotu za odbranu i sprečavanje prolaza prema Bosni. O broju vojnika u Prijepolju postoji nekoliko podataka u dokumentima:
Vsepokornejše javljamo kako nam čovek dođe koga smo bili poslali u Prepolje da vidi da li je istina da je ćehaja Usein-kapetana onde s vojskom došao... i pokazuje da se ćehajina vojska jedna čast u Čajniče a druga u Pljevlje pristavila, a u Prepolje da je kapetan tešanjski i Ači Muja-aga pazarski sa jednu iljdau ljudi.
Izvještava i da se Trbušasti Jusuf-aga zatvorio u jednu kuću sa nekoliko Srba i Turaka:
Nizami osam kuća što su zapalili oko njega i istinito Jusuf-aga u kući izgorio, i 4 Srba poginula i osam Turaka (iz pisma Jovana Mićića knjazu Milošu od 5. maja 1832. godine).
Vojnici koji su pali u toku ove bitke ukopani su u zajedničkom mezarju, uz koje je izgrađena manja džamija i turbe, koje se nalazilo na desnoj obali Kovačkog potoka, gdje su danas zgrada suda i policije u Prijepolju.
Glavni zadatak Kara Mahmud-paše, koji je vojnim operacijama upravljao iz Sjenice, bio je da što prije zauzme mostove na Limu u Prijepolju i na Drini u Višegradu. Poučen iskustvom iz prethodne bitke u Banjskoj, novi Portin vezir odlučuje da glavnicu svoje vojske skoncentriranu u Novoj Varoši podijeli u dvije kolone. Jedan dio vojske uputio je glavnim drumom prema Prijepolju, a drugi dio preko Štrpca na Višegradsku ćupriju. Vojsku od 6.000 hiljada ljudi prema Višegradu predvodio je Zulfikar-paša Čengić.
Pomoćni pravac napada na Prijepolje išao je planinskim putem od Sjenice i Sjeničkog polja prema tvrđavi Hisardžik. Iz Nove Varoši na Prijepolje krenulo je 8.000 vojnika pod komandom seraskera-ćehaje novog vezira. Većina te vojske pristiže 1. maja 1832. pred Prijepolje. I tu se zametnuo žestok boj, koji je trajao cijeli dan "od petka do u subotu". Bosanska vojska koja je topovima branila prilaze mostu u Prijepolju - nije izdržala žestok napad. To je bio odlučujući trenutak bitke jer su jedinice stacionirane u Hisardžiku s Hadži Mujagom i prijepoljskim ajanima ostale u okruženju i odsječene od ostatka vojske. Shvativši da su u okruženju, iz tvrđave u Hisardžiku kreće očajnički pokušaj proboja prema Prijepolju i mostu na Limu. Međutim, završava se velikom pogibijom i zarobljavanjem većine posade iz Hisardžika. Zarobljeno je 300-400 vojnika s prvacima Hadži Mujagom i Derviš-begom iz Nove Varoši, dok je Jusuf-aga (Jusufagić), kkao je prethodno rečeno, zapaljen zajedno s kulom u kojoj je pružao otpor. Hadži Mujagi su pobjednici priredili poniženje i stavili ga u siđire (okove). Derviš-beg iz Nove Varoši preživljava, a 1835. opet je učestvovao u neredima zbog konačnog ukidanja kapetanija u Bosanskom ejaletu.
Osveta vezirske vojske za smrt Hašim-bega
O Prijepoljsoj bici, u jednom dokumentu piše:
Za Prijepolje kako dođe tatarin zabitu varoškom u neđelju i prijepolje propalo, i batalija bila, i pokrano i tursko i srbsko. I bio je boj u petak i do u subotu, i nizama je mlogo poginulo. Oma su osvojili te uzeli i Iskraćik i Prijepolje, a Jaći-Mujagu i Jusu-agu uvatili žive s 300 bošnjaka, a Derviš-bega prijepoljsko(g) na konju pre(k)o Lima. I Ađi Petar poginuo je iza Prijepolja i sirotinja propala, niđe ništa ostalo nije. A u Varoši ka(d) su čuli plotune su metali. Bio je se Luka u neđelju i Avram Obućina ode u Varoš zabitu da čuje šta će mu govoriti, pa jo šnije doša. A mi čujemo đe ljudi govore da će da ture pandure do stare međe. A vezir jeosvanuo u neđelju na Sjenci, a vojska mu je odašla u Prijepolje. Iza Višegrada prešao je nizam te s desne strane pogradio šančeve. A na Sjemeću bošnjačka straža kazuju da ima vojske onamo dole po Glasincu. A Usein-kapetan kazuju da je slegao u Sarajevo, i opet ka što čujemo javićemo. Šaljemo ljude svaki dan u Varoš.
- maja 1832, pre(k)o Javora Jesmo Vaše ponizne sluge, p(op) Đoko i Mirko
I drugi dokumenti govore o žestini bitke:
...Prepolje svo je poarato, i Srbi i Turci, a za Ašin-begovu kuću ne mogu da nam pokažu, no poslao sam čoveka da vidi... Jedan od razloga ophođenja prema Hadži Mujagi na navedeni način kao i činjenica da je Prijepolje poarato jeste osveta za smrt sultanovog pristaše Hašim-bega, muselima Prijepolja, i njegovog najstarijeg sina Derviš-bega. Oni su zadavljeni u Travniku novembra 1831. godine.
Nakon Prijepolja, vezir je bez borbe 4. maja 1832. ušao u Taslidžu kao sjedište Hercegovačkog sandžaka. Tako je u svim gradovima u Sandžaku ponovo uspostavljena sultanova vlast. Iako postoje određene kontradiktornosti u vezi sa zarobljavanjem Huseinovog ćehaje Hasan-bega Sijerčića, zna se da je uhvaćen sa stotinu spahija (konjanika). Uglavnom, Hasan-beg nije uspio spriječiti desno krilo sultanove vojske, koju je predvodio Zulfikar-paša Čengić, da zauzme ćupriju u Višegradu. Manji dio bosanske vojske na Sjemeću pokušao je 2. maja 1832. godine vratiti ćupriju, ali je napad odbijen. Zauzimanjem Višegrada, bosanska vojska našla se u taktički teškom položaju i uskoro slijede odsudne bitke i pokušaji da se zaustavi prodor Kara Mahmud-paše prema Sarajevu. Sabiranje trupa za odlučujući bitku bila je završena do 17. maja 1832. godine. To se vidi iz izvještaja Stevana Radulovića, koji je u tu svrhu uputio uhodu u Višegrad:
Po zapovesti Vaše svetlosti od 4. t(ekušćeg) m(eseca) N0 1167 poslao sam odavde jednog čoveka našeg u Višegrad da razbere kako stoji carska, i kako li pak bosanska vojska. I danas isti poslanik naš došao je od onud i novine doneo sledušće: carska vojska dosad da je došla u Praču i Šareni (h)an i do na Glasinac, i ima je dosta a bosanske vojske ima na skupu sa Usein-kapetanom do 15 iljada u polju sarajevskom. I jošt pobili se nisu, no obe strane sad u tišini stoju, a govori se tamo da se carska vojska malo uplašila od bosanske vojske, i svaki čas kad ćedu bošnjaci na ni udariti. Za sad ovoliko razbrao sam, a poslao sam opet drugog čoveka da što novo razbere, i kad dođe od tud nezadržno javićemo što novo doneo bude...
Što se tiče bosanske vojske, njen broj je procijenjen na 15.000 hiljada. Bosanski vezir Mahmud Hamdi-paša također je prešao preko Višegradske ćuprije i direktno komandovao trupama u odlučujućim bitkama. Pobjede i porazi i jedne i druge strane vide se iz izvještaja kapetana Mite Tirića. Osim da obavještava knjaza Miloša, njegov glavni zadatak bila je koordinacija i praćenje upućene zahire (hrane) iz okolnih nahija za vezirovu vojsku. Pisma govore i da je Mahmud Hamdi-paša bio nezadovoljan pristiglim količinama od samo po pet i po deset tovara na dan. Na te kritike knjaz Miloš odgovara 12. maja 1832. godine iz Kragujevca i u njemu piše da je prikupljena i poslana velika količina zahire (hrane) iz više nahija za carsku vojsku te daje uputstva Miti Tiriću za daljnje djelovanje. Osmanski dokumenti imaju vrlo malo konkretnih podataka o tome šta se dešavalo s ordijom nakon prelaska višegradske ćuprije.
Ono što je vjerovatno je to da je vezir Kara Mahmud-paša bio primoran da s najodabranijim jedinicama učestvuje u odlučujućim bitkama na Palama jer nizamska vojska već je stigla u ordiju:
... tako kažu da je ordija neki dan vrlo u teskobi bila... što je vijest koja se odnosi na poraz neregularne vezirove vojske tzv. bašibozuka (iz albanskog plemena Toske) i činjenicu da je bosanska vojska pružala žilav otpor. Poslije Bitke na Palama u izvještajima Mite Tirića ne spominju se daljnje ratne operacije i očigledno je da bosanska vojska više nije mogla djelovati organizirano i zaustaviti vezirovu vojsku.
Uslijedilo je napredovanje vezira prema Sarajevu, pa je 27. maja 1832. godine javljeno: ...kako je došao ovde muštulukdžija da je vezir u Sarajevo ušao i da je Usein kapetan s nekoliko konjanika pobegao i da je za njime Silistar u poteru otrčao i tako se ovde govori da oko Sarajevo puška nije pukla i da je Č. vezir Stočanina u grad pustio, a sam ostao u polje u ordiju.
U dokumentu iz Sokolske nahije o završnim dešavanjima stoji:
...Od Bosne vašoj svetlosti ezadržavno javljam, kako e Nizam Bez Somućno usein-kapetana razbio i u Saraevo bez obzirka do terao. – Za sad čuem od ednog ... (nečitko), da je ondi u gradu sakriven, no drugi veli da je pobegao; no ništa se nezna gdie je i kako za sad. A doneki dan sve ću lijepo rauzmeti i vašoj svetlosti ne zakosneno javiti...
Husein-kapetanovim povlačenjem prema sarajevskoj čaršiji završena je odlučujuća Bitka na Palama.
Veći broj autora za posljednju bitku navodi da se odigrala 4. juna 1832. godine na (Zlom) Stupu, na ,"sat hoda" od Sarajeva prema Ilidži. Tu su najodanije pristalice bosanskog pokreta napravile zasjedu nadirućoj sultanovoj vojsci. Komanda Gradaščevića bila je na Bakijama iznad Sarajeva. No, vezirovim trupama u pomoć je stigla i hercegovačka vojska na čelu s Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Čengićem. Tada je poginuo i Emin-beg Dženetić, jedan od uglednih pristalica Pokreta i sarajevskog muselima.
Tom bitkom završene su glavne ratne operacije (sporadično je bilo pružanja otpora i na drugim mjestima poput Banje Luke, koja se posljednja predala 26. juna 1831. godine). Već sutradan, 5. juna 1832. Kara Mahmud-paša je, prethodno pustivši Stočanina u grad, ušao pobjedonosno u sarajevsku čaršiju.
(Nastavak čitajte sutra, 13. oktobara 2025. na Stavu)
