Odluka Svjetske centralne kuhinje iz maja da smanji broj obroka koje pruža u Pojasu Gaze nije bila samo administrativna mjera ili smanjenje humanitarnog programa. Došla je kao razoran udarac za stotine hiljada porodica koje su postale gotovo u potpunosti ovisne o ovim obrocima da bi preživjele. Na teritoriji razorenoj ratom, gdje je većina ljudi izgubila posao i izvore prihoda, dnevni obrok postao je posljednja linija odbrane od gladi.

Danas, dok se humanitarne operacije i dalje smanjuju, a količina dostupne hrane opada, strah od gladi ponovo se nadvija nad Gazom. Situacija budi sjećanja na neke od najtežih mjeseci koje je stanovništvo proživjelo tokom rata.

U onome što je preostalo od Pojasa Gaze, nakon što je Izrael preuzeo kontrolu nad velikim površinama zemlje i prisilio stotine hiljada ljudi na ponovljena raseljavanja, rastu strahovi da humanitarna kriza ulazi u još opasniju fazu.

Humanitarne procjene pokazuju da se oko 1,6 miliona Palestinaca - otprilike 77 posto stanovništva Gaze - suočava s akutnim nivoom nesigurnosti u pogledu hrane u vrijeme kada se humanitarna pomoć smanjuje, a osnovne usluge se smanjuju iz dana u dan.

Djeca koja čekaju čudo

Kao novinarka koji se kreće kroz logore za raseljena lica širom Gaze, svakodnevno svjedočim onome što brojke i statistike ne mogu u potpunosti prenijeti. Hiljade porodica odlaze na spavanje bez dovoljno hrane, a hiljade djece se bude svako jutro ne znajući hoće li imati sljedeći obrok.

Na uskim raskrsnicama kampova, svaki dan vidim djecu kako nose prazne posude za hranu, kreću se između šatora ili stoje pored puta, nadajući se da će neka dobrotvorna inicijativa proći i napuniti te posude s dovoljno hrane da utole njihovu glad. To je prizor koji mi je postao i poznat i srceparajući, ali mi i dalje slama srce svaki put kada ga vidim.

Uprkos stupanju na snagu sporazuma o prekidu vatre, životi stanovnika se nisu poboljšali onako kako su se nadali. Pomoć koja je trebala stići u velikim količinama nije stigla u potrebnom obimu, dok su ograničenja ulaska osnovnih potrepština i dalje prisutna, što humanitarnu krizu održava na kritičnom nivou.

Od milion obroka do dvjesto hiljada

Svjetska centralna kuhinja (World Central Kitchen) objavila je obustavu velikog dijela svojih prehrambenih operacija u Gazi zbog iscrpljivanja osnovnih zaliha i goriva, rastućih poteškoća u dostavljanju pomoći na tu teritoriju i finansijskih pritisaka s kojima se organizacija suočava. Otpušteno je i više od 500 zaposlenika koji rade u okviru njenih programa za Gazu.

Kao rezultat toga, broj podijeljenih dnevnih obroka naglo je opao sa oko milion obroka dnevno na približno 200.000. Ovaj dramatičan pad imao je direktan utjecaj na stotine hiljada Palestinaca koji su se oslanjali na ove obroke kao primarni izvor hrane.

Za mnoge porodice, ovi obroci nisu bili dodatni oblik podrške ili privremena opcija. Često su bili jedini obrok dostupan tokom dana. Njihov nestanak ili smanjenje stoga, jednostavno rečeno, znači više gladi i više patnje.

Troškovi hrane izvan dosega ljudi

U Gazi danas, pristup hrani više nije određen isključivo njenom dostupnošću, već i mogućnošću da se to priušti. Priprema jednostavnog obroka za porodicu može koštati oko 20 dolara - iznos koji je daleko izvan dosega većine domaćinstava koja su mjesecima bila bez izvora prihoda.

Plin za kuhanje i dalje je rijedak i nedostupan u dovoljnim količinama, što prisiljava mnoge porodice da se oslanjaju na ogrjevno drvo kao alternativu. Pa ipak, čak je i ogrjevno drvo postalo skupa roba za porodice koje jedva mogu priuštiti hljeb. U međuvremenu, cijene povrća i drugih prehrambenih artikala porasle su na neviđene nivoe, čineći porodicama gotovo nemogućim da zadovolje svoje dnevne potrebe.

U kampovima se očevi i majke često mogu vidjeti kako satima sjede ispred svojih šatora, izgubljeni u mislima i nesposobni pronaći odgovor na ponavljajuće pitanje svoje djece: "Šta ćemo danas jesti?"

Ovo nije samo kriza hrane. To je također kriza dostojanstva i humanosti.

Mrzim jutro

Kao raseljena osoba, poznajem porodicu koja živi u mojoj blizini i sastoji se od devet članova. Otac se u potpunosti oslanjao na obroke koje je obezbjeđivala Svjetska centralna kuhinja kako bi prehranio svoju djecu.

Kada sam nedavno razgovarala s njim, rekao je nešto što nisam mogao zaboraviti: "Više ne volim jutro."

Nije da je mrzio dnevnu svjetlost ili izlazak sunca. Umjesto toga, bojao se trenutka kada će se njegova djeca probuditi i početi tražiti hranu. Strahovao je da će ih pogledati u oči i da im neće imati šta ponuditi.

Ova porodica nije izuzetak. Postoje stotine hiljada porodica koje se boje jutra iz istog razloga. Početak novog dana znači suočavanje s novim pitanjima na koja nemaju odgovore.

S obzirom na gotovo nepostojeće mogućnosti zaposlenja, mnogi očevi svakog jutra odlaze u potrazi za privremenim poslom koji bi mogao osigurati hranu za njihovu djecu, samo da bi se navečer vratili noseći još jedno razočaranje.

Kako otac može objasniti trogodišnjem djetetu da danas neće biti hrane? Kako može tražiti strpljenje od djeteta koje ne razumije značenje rata, blokade ili nedostatka sredstava?

U ovakvim trenucima, osoba osjeća ne samo bespomoćnost, već i dubok i ponavljajući osjećaj slomljenog srca. Gledate dijete kako plače od gladi, a nemate ništa što bi zaustavilo suze ili ublažilo bol.

Čak i kada pomislite da tražite pomoć od komšija, otkrijete da svi proživljavaju istu tragediju. Glad ovdje više nije individualno stanje; postala je kolektivno iskustvo koje dijeli cijela zajednica kampa.

Rastuća upozorenja UN-a

U tom kontekstu, međunarodna upozorenja o pogoršanju humanitarne situacije u Gazi i dalje se intenziviraju.

Ured Ujedinjenih nacija za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) upozorio je da nedostatak sredstava prisiljava humanitarne partnere da smanje ili obustave mnoge osnovne usluge. Agencija je navela da je finansiranje Plana humanitarnog odgovora u Gazi i na Zapadnoj obali dostiglo samo 15 posto od procijenjenih 4,1 milijardi dolara potrebnih, što ugrožava kontinuitet programa pomoći i vitalnih usluga.

Podaci UN-a također pokazuju značajan pad broja dnevnih obroka distribuiranih širom Pojasa Gaze, koji je pao na otprilike 678.000 obroka dnevno, u poređenju sa oko 1,5 miliona obroka dnevno sredinom marta.

Iako je sporazum o prekidu vatre predvideo ulazak 600 kamiona pomoći dnevno u Gazu prema humanitarnom protokolu, humanitarne organizacije tvrde da su količine koje su stvarno ušle daleko ispod rastućih i hitnih potreba stanovništva.

Pitanje koje još uvijek čeka odgovor

Danas, narod Gaze ne pita o prosperitetu, obnovi ili budućnosti ekonomije. Najhitnije i najosnovnije pitanje je: Kako se hrana može osigurati samo još jedan dan?

Da li međunarodna zajednica shvata da se Gaza ponovo nalazi na ivici gladi? Ili svijet čeka da se broj smrtnih slučajeva uzrokovanih glađu poveća prije nego što preduzme mjere?

U kampu u kojem živim, nalazi se trogodišnje dijete koje svaki dan traži hranu od oca. Otac nema odgovor, majka nema rješenje, a komšije proživljavaju iste okolnosti.

Možda je prava tragedija u Gazi danas to što ovo jednostavno pitanje djeteta ostaje bez odgovora - ne samo od strane njegovog oca, već od strane cijelog svijeta koji posmatra kako se glad širi iz dana u dan, a zatim nastavlja u tišini, piše Palestine Chronicle.