Prošle sedmice, lider britanske Reformske stranke Nigel Farage opet je potvrdio svoju solidarnost s iranskom monarhističkom dijasporom, dajući punu podršku imperijalnom ratu koji se vodi protiv njihove zemlje. Zapravo, bio je toliko željan direktno učestvovati u onome što je američki ministar odbrane Pete Hegseth nedavno opisao kao "smrt i uništenje s neba tokom cijelog dana", da je osjetio potrebu pozvati britanskog premijera Keira Starmera da "promijeni mišljenje o korištenju naših vojnih baza i podrži Amerikance u ovoj vitalnoj borbi protiv Irana".

Možda se Farageova mudrost ogledala u tome što je predvidio kasnije nezadovoljstvo američkog predsjednika Donalda Trumpa Starmerom, kazavši da on "nije Churchill". Ovim blagim podsjetnikom, "patriotski" Britanci se pozivaju da, po običaju, služe carstvu.

Ono što je u Evropi postalo poznato kao "ekstremna desnica" poprima različite oblike. Neki od njenih predstavnika nisu vrijedni duge rasprave, poput de facto lidera nizozemske "ekstremne desnice" Geerta Wildersa, čija je cijela karijera izgrađena na neprimjerenom utjecaju vanjskih aktera.

Njegove veze s proizraelskom aktivisticom i filantropkinjom Ninom Rosenwald, koju je Max Blumenthal nazvao "sugar mama antimuslimanske mržnje", pomažu u objašnjavanju zašto je on pozicioniran kao vođa specifično "islamofobnog" dijela "krajnje desnice" u Evropi. Ovaj pokret ima svog predstavnika u Britaniji u liku Tommyja Robinsona, kojeg su pripremali isti vanjski akteri.

Naravno, oni koji su spremni braniti Izrael do kraja naginju tim "islamofobnim" ličnostima. Prošle godine, YouGov je proveo anketu u kojoj su britanski birači zamoljeni da se identificiraju kao "proizraelski", "antiizraelski" ili "ni jedno ni drugo"; njihovi odgovori su potom upoređeni s njihovom stranačkom pripadnošću. Podaci su pokazali da su samo birači Reformske stranke (Reform UK) bili više "proizraelski" nego "antiizraelski", mada uz minimalnu razliku od jedan posto.

S još desnijim zastupnikom Rupertom Loweom, koji je sada formalno osnovao vlastitu političku stranku Obnovimo Britaniju (Renew Britain) uz snažnu podršku najbogatijeg čovjeka na svijetu, Elona Muska, Farageova frakcija riskira gubitak brojnih pristalica zbog svoje slijepe poslušnosti zahtjevima svjetskog carstva koje trenutno izvršava naredbe drugog. Vjerovatno je to razlog zašto je Farage na kraju morao napraviti potpuni zaokret, protiveći se bilo kakvom britanskom učešću u tekućem ratu.

U svakom slučaju, britanska "krajnja desnica" nametnula se kao sigurno utočište za one koji se po cijeli dan raduju "smrti i uništenju s neba". Izuzev ako nedavni uspon Zelene stranke u anketama ne dovede do dramatične promjene u namjerama glasača prije sljedećih općih izbora, Farage će vjerovatno biti na čelu vlade za nekoliko godina. Reformska stranka ima dodatnu prednost jer nije bila izložena ciničnim historijskim poređenjima poput onih s kojima se suočila njemačka "krajnje desna" Alternativa za Njemačku (AfD).

Zapravo, stav AfD-a o ratu protiv Irana naročito je poučan u ovom kontekstu. Njihov glasnogovornik Tino Chrupalla upozorio je da je "Trump počeo kao mirovni predsjednik – a završit će kao predsjednik rata". Taj stav je očigledno bio u potpunoj suprotnosti sa službenom politikom njemačke vlade.

Njemački kancelar Friedrich Merz bio je evropski lider koji je najviše podržavao rat protiv Irana, baš kao što je AfD bio njegov najglasniji protivnik u poređenju s "krajnje desnim" kolegama u drugim evropskim zemljama. I to je možda razlog zašto AfD, među svima njima, ima najmanje šansi da formira vladu.

Naravno, ovo ne znači da je stav AfD-a utemeljen isključivo na moralnim pobudama. Ipak, vrijedi napomenuti da njihovi birači imaju prilično drugačiji stav koji može signalizirati istinsku neposlušnost. Otprilike u isto vrijeme, YouGov je proveo još jedno istraživanje u Njemačkoj u kojem su ispitanici pitani o stranačkoj pripadnosti i o tome smatraju li da je Izrael počinio genocid u Gazi. Čak i među biračima AfD-a, 56 posto je odgovorilo potvrdno, dok je samo 24 posto odbacilo tu pretpostavku.

Možda je upravo to protumačeno kao signal da AfD nikada ne može biti sigurno utočište za one koji se cijeli dan raduju "smrti i uništenju s neba". Sasvim je sigurno da "vatrozid protiv krajnje desnice" u Njemačkoj svoju efikasnost barem djelimično duguje upravo tome, piše Omer Kayaci za Daily Sabah.