U rano jutro 4. maja 1945. godine, dok je rat već bio na izmaku, a proljeće se tek razlijevalo fojničkom dolinom, četničke jedinice Draže Mihailovića ušle su u Fojnicu. Ulazak četnika u grad i nasilje koje je uslijedilo predstavljali su jedan od najupečatljivijih lokalnih događaja završnice Drugog svjetskog rata, o kojem postoje brojna svjedočanstva savremenika, službeni izvještaji, kasniji zapisi i medijski izvještaji i osvrti. Ipak, uprkos razmjerama razaranja i dubokom tragu koji je ostavio u kolektivnom pamćenju Fojnice, ovaj događaj je do danas ostao gotovo nepoznat široj javnosti, potisnut na marginu opće historiografije i sjećanja na kraj rata. Šta se, dakle, dešavalo u Fojnici tih dana, kako je do toga došlo i kakve je posljedice to ostavilo na prostoru Fojnice za buduća vremena?

Fojnica 1919. godine

Ofanziva NOVJ (Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije) prema Srbiji započela je krajem jula 1944. godine i brzo je dovela do sloma četničkih snaga u stalnim sukobima, pri čemu su oni doživjeli teške gubitke. Mihailovićeva opšta mobilizacija koja je proglašena u septembru imala je slab odaziv, uprkos tome što je formalno raspolagao sa oko 60 000 ljudi. Nakon teških gubitaka, posebno na Kopaoniku i Zlatiboru, te masovnih dezertiranja, u oktobru se sa glavninom snaga povukao iz Srbije u Bosnu sa oko 15 000 – 18 000 ljudi. Zimu su Mihailović i njegovi četnici proveli na prostoru sjeverne Bosne, na prostoru pod njemačkom kontrolom. Tokom tog perioda Mihailović je mijenjao položaje između Majevice i Trebave, gdje su mu se pridružili i četnici Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa pod komandom Pavla Đurišića, kao i izbjeglice i ostaci drugih jedinica. Uz ograničenu pomoć Nijemaca, njegove snage trpile su glad, tifus i teške unutrašnje sukobe, a sredinom marta 1945. godine nastavili su svoje povlačenje prema zapadnoj Bosni. Mihailović je ipak odustao od povlačenja na zapad preko NDH i odlučio  se vratiti u Srbiju. Glavni razlozi bili su nepovjerenje prema ustašama, nada u sukob Saveznika koji bi mogao iskoristiti, iscrpljenost njegovih jedinica te vjerovanje u skori ustanak protiv komunista u Srbiji, koji je bio temeljen na lažnim izvještajima OZNA-e. Odbijao se predati Titovoj vladi, a došlo je i do raskola sa Pavlom Đurišićem, koji je na zapadu poražen od snaga NDH. Mihailovićeve jedinice su u proljeće 1945. pretrpjele teške poraze od ustaških snaga prilikom povlaćenja prema ušću Vrbasa i dalje na jug, te su konstantno trpili i gubitke zbog stalnih partizanskih napada.

Kada su 6. aprila 1945. godine snage NOVJ oslobodile Sarajevo i postepeno krenule u napredovanje prema sjeveru, Glavni štab Draže Mihailovića nastavio se sve brže povlačiti prema jugu. Povlačili su se u tri kolone preko Maslovara, Vlašića, Gluhe Bukovice, Guče Gore i druma Sarajevo-Travnik, sve do Šebešića, a potom preko Šćitova prema Fojnici u čiju blizinu su stigli 3. maja 1945. godine. O tome što se poslije toga dešavalo sačuvana su dva izvještaja i nekoliko svjedočenja nastalih nedugo nakon ulaska četnika u Fojnicu, a poslije je objavljeno i nekoliko novinskih članaka Sarajevskog dnevnika koji su bili vezani za ovaj događaj. Najranije datirani dokument je izvještaj Općinskog narodnog dobora Fojnica, sačinjen 18. maja 1945. godine, četrnaest dana nakon paljenja grada. Pored njega postoji i izjava Mehmeda Salihagića, tadašnjeg predsjednika Opštine Fojnica (20. juna 1945. godine), izvještaj OZNA-e za Sarajevski okrug od 28. jula 1945. godine, kao i brojne izjave partizanskih veterana.

Četnici su Fojnicu zauzeli u jutarnjim satima 4. maja 1945. godine i gotovo čitav grad spalili izuzev partizanskih magacina, kako je navedeno u njihovim dnevnicima. Partizanski veteran Ivo Domzet opisao je da su kuće spaljenne „do temelja“, a da je na zidovima krečom ispisana parola: "Bog – Kralj – Draža". Svjedoci su potvrđivali da su paljenje izvršili četnici pod komandom potpukovnika Račića, uz prisustvo i jedinica pukovnika Kalabića, nakon pljačke domaćinstava i magacina. Prema izvještajima Općinskog narodnog odbora Fojnica, uništeno je 188 kuća, 48 dućana, 368 gospodarskih zgrada i jedna džamija, a ubijeno je sedam muškaraca i silovane su 23 žene. Jedan od stanovnika Fojnice opisao je posljedice paljenja grada kroz prizmu lične tragedije, koja se ogledala u gubitku sve imovine koju je njegova porodica stvarala decenijama: „Čitavu noć sam proveo u šumi, a ujutro sam se vratio kući, gdje sam zatekao sve opljačkano i izgorjelo. Suprugu i djecu sam našao u potoku, kamo su pobjegli. Izgorjele su mi dvije kuće, dvije štale, sav poljoprivredni alat, kompletan namještaj sa posteljinom i odjećom, kao i ženin pribor za tkanje.“

Fojnica krajem 1950-ih

U listu Sarajevski dnevnik od 29. maja 1946. godine objavljeno je "Saopćenje broj 8" Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu, prema kojem su u "maju mjesecu prošle (1945.) godine četnici pod voćstvom Draže Mihailovića opljačkali i spalili Fojnicu". Ovo saopštenje daje jedan daleko širi osvrt na sve događaje koji su se u Fojnici zbili godinu dana ranije. Prije svega naširoko je predstavljen dolazak četničkih snaga na prostor centralne Bosne, a zatim je opisano sve što je uslijedilo na fojničkom prostoru. Tako je navedeno da su četnici u rano jutro 4. maja upali u Fojnicu po naređenju Draže Mihailovića. Najprije su se rasporedili po cijelom gradu i blokirali sve prilaze kako bi spriječili bijeg stanovnika. Do sredine dana cijeli grad je već bio opljačkan: sve što se moglo odnijeti četnici su uzeli, a sve što nije moglo biti poneseno oni su uništili. Vlasnike stanova i radnji su zlostavljali i istjerivali iz njihovih domova kako bi nesmetano vršili pljačku. Kada su ustanovili da u gradu više ništa nije za pljačku, počeli su s uništavanjem Fojnice, pri čemu su nad ženama i djevojkama izvršili seksualno nasilje i silovanja, a muškarce su ubijali. U svjedočanstvima je zabilježeno i to da su odrasli i djeca morali na oči posmatrati zločine silovanja, te je posebno naveden slučaj Mare Bošnjak, nad kojom je izvršen zločin silovanja pred njenim sedmogodišnjim sinom, o čemu je ona dala iskaz pred Komisijom 25. juna 1945. Posebno je navedeno i da su četnici "bez obzira na doba i starost, na najzvjerskiji način silovali veliki broj žena i djevojaka, koje danas iz razumljivih razloga neće to da prijave vlastima", prema čemu se može utvrditi da stvaran broj silovanih žena tom prilikom nikad neće biti utvrđen. Svjedoci su četnike opisali kao neuredne, prljave, neobrijane i neodgovorne, te da su se često međusobno sukobljavali oko pljačke. Nakon pljačke, četnici su sistemski palili i rušili zgrade, gotovo ne ostavljajući ni jednu netaknutu, pri čemu su koristili zapaljive bombe.

U ovom saopćenju dati su daleko širi i detaljniji podatci o svim gubitcima i šteti koji su taj dan nastali u Fojnici. Ustanovljeno je da je tada u Fojnici izgorilo 117 jednospratnih zgrada, 72 prizemne zgrade, 9 jednospratnih radnja, 39 prizemnih radnja, 101 štala i 271 ostalih zgrada, dakle, ukupno 609 što stambenih, što ostalih zgrada. Od opekotina zadobivenih prilikom požara umrla su dva lica i to: Salihagić Salko i Polutan Adem. U Fojnici i selima Fojničkog sreza 3, 4 i 5. maja 1945. godine četnici su opljačkali i odveli stoku, svo žito i ostale životne namirnice. Taku su prema prikupljenim podatcima opljačkali 470 komada rogate marve, 81 konja, 1130 komada sitne stoke, 198 svinja, 1227 pernatih životinja, 1582 kg masti, 57 426 kg žita i raznih drugih životnih namirnica. Osim toga opljačkali su sav novac državni i privatni, kao i dukate i ostale nakite stanovnika ovog kraja. Ukupna šteta koju su Dražini četnici napravili u fojničkom srezu tih dana, prema mišljenju svjedoka i procjenjitelja iznosila je preko 20 000 000 dinara. „Iz čista mira“ su također ubili trojicu ljudi pri povlačenju: Ljolju Jozu, Lovrić Marijana i Knežević Antu. Sa sobom su na put prema istočnoj Bosni poveli i određen broj zarobljenika koje su na tom putu zlostavljali, a među kojima su bili Bošnjak Mijo i Oroz Jozo. Oroz je u junu 1945. svjedočio kako je prisustvovao mučnom ubistvu Mije Bošnjaka. Na kraju saopštenja je navedeno da je Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagaća u BiH 12. aprila 1946. godine proglasila Dražu Mihailovića i njegove saradnike Nikolu Kalabića i Dragoslava Račića za teke ratne zločince te odlučila da budu predani Narodnom sudu radi izricanja kazne.

Veoma zanimljivu priču vezanu za četničko spaljivanje Fojnice donio je Sarajevski dnevnik 9. oktobra 1945. godine. Vinko Tomić je tu objavio jako kratak tekst pod naslovom "Rijetkosti koje se ne zaboravljaju". U tekstu se govori o "drugu Sejfi Buharaliji" koji je 4. maja 1945. godine, kada su četnici zapalili Fojnicu, nesebično spašavao kuće, stoku, pokućastvo i hranu. On je hrabro i požrtvovano djelovao tako što je „sa sjekirom u ruci, letio od kuće do kuće, prekidao vatru rušeći tarabe, ograde, itd, spašavao stoku i sve što se dalo spasiti“, pri čemu je izlagao vlastiti život opasnosti bez ikakve koristi za sebe, i time spasio veliki dio kvarta Pavlovac. Tekst je isticao njegovu nesebičnost i zasluženu pohvalu, posebno s obzirom na njegovo siromašno stanje.

Čaršijska džamija

Već narednog dana u Sarajevskom dnevniku izašao je i poziv za pomoć nastradalim u Fojnici. Prema tom pozivu pod parolom "Pomozimo postradale u Fojnici", Fojnica je 4. maja 1945. godine u potpunosti uništena, opljačkana i zapaljena od strane "četničkih bandi", uključujući i džamiju što je posebno osuđeno riječima "Nisu prezali ni od bogomolja, zapalili su i džamiju", a da je pri tome spašena samo četvrtina grada. Što se tiče džamije, radilo se o Čaršijskoj džamiji, poznatoj kao Šaban Ahmed-efendijina džamija, a pored nje je stradala i poznata fojnička tekija za koju se također smatralo da ju je izgradio Šaban Ahmed. Dalje u pozivu je navedeno da je osim ratne štete, područje zahvatila i suša, pa kukuruz i voće nisu rodili, a narod nije imao mogućnosti da se sam oporavi. Ipak prema narodnoj izreci "brza pomoć je prava pomoć". Radnici "rudarskog i naprednog Kaknja" prikupili su 142 016 dinara pomoći, a X divizija II Armije, čiji su brojni stradali drugovi bili sa područja Fojnice, poslala je 30 konja za stanovnike Fojnice, posebno borce i njihove porodice. Sarajevski dnevnik preuzeo je inicijativu za sakupljanje dobrovoljnih priloga i pozvao građane Sarajeva, Visokog i okolnih mjesta da se pridruže ovoj akciji i pomognu stradalima.

Poslije spaljivanja Fojnice četničke snage Draže Mihailovića kretale su se prema Zelengori gdje su bile dočekane, opkoljene, potpuno devastirane i poražene od snaga NOVJ. U par narednih godina Fojnica se intenzivno obnavljala i nekoliko decenija kasnije postala je veoma važan centar lječilišnog turizma zbog svojih poznatih banja, a u njoj je cvjetala i drvna industrija. Ipak, uništenje i razmjere štete kojima je bila izložena tog 4. maja 1945. veoma su utjecali na ovaj prostor i ostavili trajan trag na njemu, od čega se ovaj već od ranije siromašan prostor nikada nije oporavio. Na osnovu dostupnih izvora, može se zaključiti da je četnički napad na Fojnicu 4. maja 1945. godine bio organizovan i sistemski orijentisan zločin protiv civilnog stanovništva, koji je uključivao pljačku, masovna ubistva, seksualno nasilje i potpuno uništenje stambenih, privrednih i vjerskih objekata. Evidentirani gubici – uključujući 609 uništenih zgrada, veliki broj ubijenih civila, otetu stoku, žito i druge materijalne vrijednosti – ilustriraju obim i namjernu destruktivnost akcije, dok svjedočanstva ukazuju da stvaran broj žrtava, naročito seksualnog nasilja, vjerovatno nikada neće biti u potpunosti utvrđen. Ovaj događaj predstavlja jasno dokumentovan primjer ratnog zločina i ciljanog terora nad civilnim stanovništvom u završnim fazama Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini.