Postoje rečenice koje s godinama ne gube težinu, a upravo takve su one koje je rahmetli Dževad Karahasan kazao o Srebrenici. 

Govoreći o genocidu, akademik je kazao da pred Srebrenicom ostaje nijem – zbog žrtava, ali i zbog počinitelja. Ne zato što između njih nema razlike. Naprotiv. Nego zato što je najstrašnija činjenica upravo to što su i jedni i drugi bili ljudi - "Pred činjenicom Srebrenice ostajem nijem zbog žrtava i zbog počinitelja jer, tugo, o meni govore i jedni i drugi, jer su i jedni i drugi ljudi. O meni govori sudbina žrtava jer ja ne znam zašto su na mjestu žrtava danas oni, a nisam ja. To nije moja zasluga, ja ne znam nijednog odgovora. Ali i počinioci, oni su ljudi. Bože, ja sam, srećom, u ovom užasu bio na strani žrtava."

Posebno se ističe rečenica: "Valja nam živjeti sa sviješću o tome da se to dogodilo, valja nam živjeti pored onih kojima se dogodilo, valja nam, o užasa, živjeti sa onima koji su to učinili", govorio je Karahasan.

Danas toj rečenici možemo dodati još jednu, možda još bolniju: "Valja nama, o užasa, živjeti i s onima koji slave one koji su to učinili".

Ratko Mladić nije čovjek čiji se historijski lik može tumačiti iz različitih uglova, pa da svako izabere "svoju istinu". Osuđen je na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Presuda je izrečena. Činjenice su utvrđene.

Ali u Bosni i Hercegovini i danas postoje oni kojima ni presuda, ni hiljade ubijenih, ni mezari Potočara nisu dovoljni da krvnika prestanu zvati herojem. Ista situacija je u Srbiji.  Mladićev lik pojavljuje se na muralima. Njegovo ime nosi se kao znak ponosa. O njemu se pjeva, skandira, govori s divljenjem. Njemu se organizira sahrana na državnom nivou?!

I svaki put kada se to dogodi, ne vrijeđa se samo historijska činjenica. Vrijeđa se čovjek koji je ubijen, majka koja ga još traži, porodica koja ga je ukopala i društvo koje pokušava preživjeti posljedice zločina.

Jer veličanje Mladića nije nostalgija za nekim prošlim vremenom. To je sadašnja poruka. Poruka da genocid nije bio dovoljan razlog da se izgubi status heroja.

I tu Karahasanova misao postaje posebno teška. Govorio je da moramo živjeti pored onih kojima se Srebrenica dogodila, ali i s onima koji su je počinili. Mora se, kaže, živjeti sa sviješću o tome šta su ljudi spremni učiniti svojoj braći ljudima.

Mi danas živimo s još jednom posljedicom tog užasa – s činjenicom da neki ljudi ne samo da ne osjećaju stid zbog zločina, nego su spremni njegovog počinitelja pretvoriti u simbol ponosa. To je trenutak u kojem pitanje više nije samo kako pamtimo Srebrenicu. Pitanje je šta govorimo kada je neko pred nama slavi.

Hoćemo li šutjeti da ne kvarimo "mir"? Hoćemo li se praviti da je riječ samo o provokaciji? Hoćemo li svaki put kada se pojavi Mladićev lik ponovo tražiti kontekst, izgovore i "drugu stranu"? Ili ćemo priznati ono što bi u svakom normalnom društvu moralo biti neupitno – čovjek osuđen za genocid nije heroj. Njegove žrtve nisu fusnota. A veličanje zločina nije pravo na drugačije mišljenje.

Karahasan je strahovao od onoga što su ljudi spremni učiniti jedni drugima. Danas imamo razlog strahovati i od onoga što su spremni učiniti sjećanju na ono što su učinili. Jer kada krvnik postane heroj, genocid više nije samo nešto što se dogodilo.

Postaje nešto što se pokušava opravdati. A kada se zločin počne opravdavati, granica između sjećanja i ponavljanja postaje opasno tanka. Zato je Srebrenica mnogo više od pitanja prošlosti. Ona je pitanje današnjeg društva, njegovih vrijednosti i granica koje je spremno postaviti.

I zato Karahasanova rečenica i danas odzvanja: "Valja nam, o užasa, živjeti sa onima koji su to učinili." A nama, čini se, valja živjeti i s onima koji ih slave. O užasa.