U politici, kao i u fizici, svaki akcija ima svoju reakciju. Međutim, čini se da je bošnjačka politika decenijama pokušavala prkositi ovom fundamentalnom zakonu, vjerujući da se na sistemsku, upornu i totalnu negaciju može odgovoriti strpljenjem, kompromisom i beskrajnim pozivanjem na vladavinu prava. Ta epoha naivnosti, političke anestezije i čekanja da se savjest probudi u onima koji je nemaju, mora konačno biti završena. Vakat je za uspostavljanje političkog reciprociteta. Vakat je da okupirani dio Republike Bosne i Hercegovine nazovemo pravim imenom.

Bošnjacima je došlo vrijeme da sa istom neumoljivom upornošću sa kojom srpski politički i intelektualni establišment negira državu Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod, počnu negirati postojanje entiteta Republike srpske. I to ne kao emotivnu reakciju ili ispad bijesa, već kao hladnu, proračunatu i dugoročnu političku strategiju.

Da razjasnimo: negiranje Bosne i Hercegovine i Bošnjaka nije hir jednog ili dvojice političara sa one strane Drine, niti je to samo folklor Milorada Dodika namijenjen unutrašnjoj upotrebi. Riječ je o osmišljenom, finansiranom i kontinuirano provođenom državnom projektu koji seže od Beograda do Banje Luke. Taj projekat ima svoje operativce u politici, medijima, akademiji i kulturi.

Kada predsjednik Srbije Aleksandar Vučić govori o "srpskom narodu zapadno od Drine", on svjesno briše državnu granicu. Kada Aleksandar Vulin crta "srpski svet", on direktno ukida suverenitet Bosne i Hercegovine. Kada Milorad Dodik državu čiji je funkcioner naziva "propalom" i "neodrživom", on ne iznosi mišljenje, već provodi zadatak. Kada se u školskim udžbenicima u manjem bh. entitetu bosanski jezik naziva "jezikom bošnjačkog naroda", to nije semantička rasprava, već čin političkog i identitetskog brisanja.

Ova strategija ima jasan cilj: delegitimizirati državu Bosnu i Hercegovinu u očima njenih građana i međunarodne zajednice, svesti je na puki geografski pojam i pripremiti teren za njenu konačnu disoluciju. Bošnjaci se u toj naraciji svode na "muslimansku vjersku skupinu", a njihova historija, kultura i politička volja se u potpunosti ignorišu.

Suočena s ovim totalnim napadom, bošnjačka politika je, nažalost, izabrala put reaktivne odbrane. Svaka izjava iz Beograda ili Banje Luke dočekana je saopćenjima za javnost, pozivanjem OHR-a da reaguje i zaklinjanjem u Dejtonski mirovni sporazum kao u sveto pismo. Ta "strategija" je doživjela potpuni fijasko.

Zašto? Zato što igrate šah po pravilima dok vaš protivnik uporno prevrće stol i proglašava pobjedu. Pozivanje na Dejton je postalo besmisleno onog trenutka kada je druga strana taj isti sporazum počela koristiti isključivo kao alat za demontažu države koju je taj sporazum trebao očuvati. Braniti Dejton od onih koji ga koriste kao oružje protiv države je Sizifov posao.

Štaviše, ova pasivna pozicija je stvorila percepciju slabosti. Pristajanjem da se uvijek iznova brani očigledno – postojanje vlastite države i vlastitog naroda – bošnjačka politika je implicitno prihvatila da su te temeljne činjenice uopće predmet rasprave.

Vrijeme je da se ploča okrene. Negiranje postojanja entiteta Republika srpska u svakom pisanom, govornom i formalnom obliku nije poziv na sukob, već uspostavljanje balansa. To je prelazak iz pasivne odbrane u aktivno političko djelovanje.

Kako to izgleda u praksi?

To znači da nijedan bošnjački političar, intelektualac ili novinar više nikada ne bi trebao izgovoriti ili napisati sintagmu "Republika srpska". Umjesto toga, treba koristiti precizne i deskriptivne termine:"manji bosanskohercegovački entitet", "administrativna jedinica" ili, tamo gdje kontekst to zahtijeva, "prostor uspostavljen Dejtonskim sporazumom na teritoriji gdje su počinjeni masovni zločini i genocid".

Ovo nije radikalizam. Ime "Republika srpska" je samo po sebi politički projekat i narativ za okupirani dio Republike BiH. Njegovim nekritičkim korištenjem, vi prihvatate taj narativ. Odbijanjem da ga koristite, vi ga delegitimizirate. Vi ga svodite na ono što on u suštini i jeste: administrativna jedinica unutar suverene države Bosne i Hercegovine, bez ikakvog historijskog, državnog ili moralnog legitimiteta izvan okvira nametnutog mirovnog sporazuma.

Argument da je to ime ustavna kategorija je tačan, ali politički irelevantan. Ustav je podložan promjenama, a politički diskurs kreira klimu za te promjene. Uostalom, i secesionistička retorika je direktno antiustavna, pa to ne sprječava njene protagoniste da je svakodnevno koriste kao glavno političko oružje.

Ovakav pristup bi u potpunosti promijenio dinamiku političke debate. Umjesto da bošnjački predstavnici troše energiju objašnjavajući zašto BiH jeste država, teret dokazivanja bi se prebacio na drugu stranu. Neka oni objašnjavaju međunarodnim partnerima zašto administrativna jedinica unutar države provodi vlastitu vanjsku politiku i prijeti otcjepljenjem. Neka oni troše energiju braneći ime i postojanje nečega što se u zvaničnom Sarajevu i u probosanskom javnom diskursu tretira isključivo kao administrativni provizorij.

Ovo je semantički rat, a u njemu se ne pobjeđuje pristojnošću, već upornošću. Iluzija je da će se problem riješiti sam od sebe ili da će ga riješiti neki savjesni birokrata iz Brisela ili Washingtona. Budućnost Bosne i Hercegovine ovisi o sposobnosti onih koji je smatraju svojom domovinom da nametnu vlastiti narativ. Prvi korak u tome je odbacivanje narativa onih koji joj žele kraj. Vakat je.