Postoji stara narodna mudrost koja kaže da se junaci prepoznaju u nevolji, a političari u izgovorima. Aleksandar Vučić, samoproglašeni "čuvar srpske časti" i čovjek koji ne propušta priliku da se u domaćim medijima predstavi kao neustrašivi branilac svega što ima prefiks "srpsko", opet je demonstrirao svoju vrhunsku disciplinu političkog bježanja u zaklon.

Ovaj put, dok se priprema ispraćaj Ratka Mladića – čovjeka kojeg su Vučićevi radikalski korijeni godinama kovali u zvijezde, a njegovi tabloidi i danas slave kao heroja – "hrabri" predsjednik Srbije je iznenada otkrio svoju neizmjernu fascinaciju Centralnom Azijom.

Ratko Mladić u Srbiji

Slavljenje genocida pod državnom zastavom Srbije

Naime, baš u trenutku kada bi njegovo prisustvo na Topčiderskom groblju moglo nepovratno pokvariti brižljivo polirane odnose s Briselom i Washingtonom, Vučiću se u kalendaru "ukazao" predsjednik Uzbekistana Šavkat Mirzijojev.

Uzbekistan ispred "heroja"

Ko bi rekao da je saradnja s Uzbekistanom toliko vitalna za opstanak Srbije da se ne može pomjeriti ni za jedan sat? Četiri mjeseca unaprijed zakazan sastanak postao je Vučićev "zlatni padobran".

U vrijeme kada njegovi desničarski botovi oplakuju presuđenog genocidaša, Vučić će s Mirzijojevim vjerovatno duboko analizirati uzgoj pamuka ili puteve svile, samo da ne bi morao objasniti zapadnim diplomatama zašto stoji pored sanduka čovjeka koji je sinonim za najmračnije stranice moderne historije.

To je onaj prepoznatljivi Vučićev recept da kod kuće glumi vuka, a u Briselu pudlicu. On bi rado, barem tako želi da povjeruju njegovi glasači, bio u prvom redu, držao bi možda i zapaljiv govor o "nepravdi Haga", ali avaj – protokol je svetinja! Državnički poslovi ne trpe odlaganje, naročito kada ti ti poslovi omogućavaju da ostaneš "čist" pred očima Evrope, dok istovremeno incognito šalješ vijence i "dostojanstveno" organiziraš logistiku preko posrednika.

Kukavičluk s mirisom državništva

Njegova izjava da je "uradio sve što je potrebno da to protekne na dostojanstven način" zapravo je šifra za: "Ja sam sve sredio, ali nemojte me tagovati na slikama." Vučićev strah od gubitka pozicije "faktora stabilnosti" na Balkanu daleko je veći od njegove navodne ljubavi prema "srpskim vitezovima". On zna da bi jedna fotografija sa sahrane pravosnažno osuđenog ratnog zločinca srušila kulu od karata koju godinama gradi pred stranim amabasadorima.

Zato je Uzbekistan postao idealan paravan. Iako će se nesumnjivo smješkati pred kamerama sa svojim uzbečkim kolegom, Vučić će se u sebi moliti da sahrana prođe tiho, da ga niko previše ne zapitkuje i da njegovi zapadni partneri ne primijete tu malu, sitnu pojedinost – da on i dalje upravlja kultom ličnosti onih koji su sijali smrt.

S tim u vezi, gdje je nestao onaj radikal koji je preljepljivao table Bulevara Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića? Taj čovjek je kapitulirao pred strahom od sankcija i gubitkom fotelje. Danas, Vučić ne brani nikoga osim sebe i svoje rejtinge.

Njegov nedolazak na sahranu nije čin civilizacijskog otklona od zločina – jer da jeste, on bi to jasno i glasno rekao. Ovo je čisti, destilirani kukavičluk. To je bježanje od sopstvene prošlosti i pokušaj da se sjedne na dvije stolice koje su se toliko razmakle da predsjednik Srbije lagano počinje da propada između njih.