Dok je pažnja svijeta usmjerena na Ukrajinu, jugoistočna Evropa se suočava s krizom koja prijeti poništavanju trodecenijskog mira. Elmira Bayrasli u Foreign Affairs analizi "Bosanski nedovršeni mir" upozorava na opasnosti povlačenja SAD-a iz regije. Pasivnost Evrope i nedostatak međunarodnog pritiska mogli bi gurnuti Bosnu i Hercegovinu u novu fazu fragmentacije, dok autorica nudi rješenja za očuvanje suvereniteta Bosne i Hercegovine i stabilnosti kontinenta.

Dejtonski sporazum iz 1995. godine, postignut uz posredovanje SAD-a, okončao je rat u Bosni i Hercegovini i nametnuo složenu strukturu podjele vlasti. Evropa i SAD predvodile su napore za očuvanje mira, ali je taj nadzor opao posljednjih decenija jer su Brisel i Washington fokus preusmjerili drugdje. Odsustvo međunarodnog pritiska ohrabrilo je nacionaliste poput Milorada Dodika da pozivaju na secesiju entiteta Republika srpska. Iako je Dodik ranije bio suočen sa sankcijama, Trumpova administracija ih je ukinula 2025. godine. Bayrasli upozorava da će Dodik i drugi nacionalisti nastaviti narušavati dejtonska ograničenja ako međunarodni partneri ne obrate više pažnje. Odgovornost za političku budućnost Bosne i Hercegovine sada direktno snose evropski lideri. Ako Evropa ne povrati ulogu garanta stabilnosti, riskira da gleda kako se krhka ravnoteža u Bosni raspada, ugrožavajući evropsku sigurnost i kredibilitet Evropske unije.

Trideset godina nakon rata, Bosna i Hercegovina je opterećena podijeljenom politikom identiteta i korupcijom. Ekonomija stagnira, a mladi napuštaju zemlju. Mnogi krive dejtonski aranžman o podjeli vlasti, koji je rezultirao političkom polarizacijom. Država ima tri predsjednika, dva entiteta i 13 ministarstava obrazovanja, što koči razvoj. Dejtonski sporazum je uključivao i Aneks deset, koji je stvorio Ured visokog predstavnika (OHR) za nadzor civilne implementacije, s ovlastima nametanja zakona i smjenjivanja zvaničnika.

Dejtonski sistem opstaje, ali Bosna ostaje u nelagodnoj ravnoteži. Sporazum nije bio zamišljen da se provodi sam od sebe, već je njegov zavisio od angažmana vanjskih aktera. Međutim, međunarodni nadzor je pokleknuo kada je Washington promijenio prioritete, a Brisel se povukao. Iako su SAD i evropske diplomate pomogle u ujedinjenju oružanih snaga, uspostavi pravosuđa i vraćanju imovinskih prava, napadi 11. septembra i kasniji sukobi na Bliskom istoku zaustavili su taj zamah. NATO je 2004. predao mirovne operacije EUFOR-u, koji je postao manje aktivan. Odlaskom visokog predstavnika Paddyja Ashdowna 2006. godine, Evropa je skrenula fokus s Bosne, pretpostavljajući da će privlačnost članstva u Evropskoj uniji potaknuti reforme. Umjesto toga, politički sistem se učvrstio u klijentelizam, a nacionalističke stranke (HDZ BiH i SNSD) su iskorištavale dejtonski okvir u svoju korist, blokirajući kompromise. Susjedne Hrvatska i Srbija dodatno su raspirivale podjele podržavajući etničke lidere u Bosni i Hercegovini. Evropski sud za ljudska prava je još 2009. presudio da je izborni sistem diskriminatoran, ali presuda ostaje neprovedena.

Vakuum u nadzoru omogućio je Dodiku da poduzima sve odvažnije korake, uključujući poništavanje odluka Ustavnog suda i prijedlog ustava kojim se Republika srpska proglašava "suverenim" entitetom. Iako su bosanske institucije prošlog augusta oduzele Dodiku predsjednički mandat, nadležne institucije i EUFOR su malo učinili na provođenju presuda.

Dejtonski sporazum nije problem, već nedostatak njegovog provođenja. Revitalizacija Dejtona zahtijeva vraćanje međunarodnog utjecaja, posebno Evrope, koja ima najveći ekonomski utjecaj na Bosnu i Hercegovinu. Evropski akteri, zajedno s MMF-om i Svjetskom bankom, mogu zahtijevati odgovornost, uključujući jače pravosuđe i borbu protiv korupcije, te nagrađivati općine koje transparentno posluju. Visoki predstavnik ima ovlaštenje za podršku fiskalnoj transparentnosti i zaštitu Centralne izborne komisije. Očekuje se da će se Schmidt povući ove godine, ali Evropa mora ostati odlučna u podršci strukturama za međunarodni nadzor i insistirati na usvajanju reformi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.

Evropa također mora preuzeti direktnu odgovornost za sigurnost Bosne. Misija EUFOR-a crpi svoj autoritet iz mandata Vijeća sigurnosti UN-a, što znači da je Rusija, često uz podršku Kine, mogla više puta opstruirati rezolucije o Bosni u nastojanju da oslabi utjecaj Evropske unije i SAD-a na Balkanu.

Evropa bi trebala prekinuti ovu zavisnost o Vijeću sigurnosti i uspostaviti sigurnosnu garanciju za Bosnu izvan okvira UN-a i NATO-a, radeći kroz zajedničku misiju koja uključuje pouzdane regionalne partnere kao što je Turska. To bi Rusiji uskratilo polugu utjecaja u Bosni i ojačalo zapadne obaveze prema zemlji.

Konačno, Evropska unija mora izvršiti pritisak na Hrvatsku i Srbiju da prestanu tretirati Bosnu kao politički teren. Podrška Srbije Dodiku i pokroviteljstvo Hrvatske nad Draganom Čovićem učvrstile su političku disfunkciju Bosne. Brisel može iskoristiti svoj utjecaj na Srbiju (kao zemlju kandidata za Evropsku uniju) i Hrvatsku (članicu Evropske unije) kako bi insistirao da obje zemlje poštuju suverenitet Bosne.

Dejtonski sporazum nudi put ka stabilnosti, ali samo ako međunarodni partneri odluče da ga očuvaju. Prošlogodišnje uklanjanje Dodika s vlasti dokaz je da institucije Bosne i Hercegovine i dalje mogu pozivati političare na odgovornost. Ako Evropa sada izvrši pritisak za reforme, to ne bi samo pomoglo u sprečavanju raspada Bosne, već bi pokazalo da Evropa ima volju i kapacitet da osigura mir u vlastitom dvorištu.