Smrt ratog zločinca, kasapina u nekom tamo civilizovanom svijetu, u nekoj normalnoj zemlji, bila bi vijest za treću stranicu novina, negdje između oglasa za prodaju polovnih guma i recepta za pitu od jabuka. Notica od tri reda: preminuo taj i taj, osuđeni ratni zločinac, u zatvoru. Kraj. Ali ovo nije priča o civilizovanom svijetu. Ovo je priča o nama i njima, a radnja je smještena u Beograd, ljeta gospodnjeg 2026., u onih desetak dana između 27. avgusta, kad je Ratko Mladić konačno otišao na pravi pravedni sud Onom koji ga je i stvorio, i 7. septembra, kad je Srbija odlučila da sahrani svog heroja. I to ne bilo kako. Nego sa lafetom, državnom zastavom i počasnim plotunima. Jer u Srbiji ni genocid ne može da umre dostojanstveno i tiho, mora da odjekne kao da se ispraća oslobodilac, a ne prvi koljač masovnih grobnica.

Sve je, kažu nam, bila "stvar porodice". Tako kaže onaj žvaljavi, onaj što se u sve razumije, Aleksandar Vučić, perući ruke kao Pilat pred masom, dok dole, na ulicama, država radi svoj "redovni posao". A redovni posao je, izgleda, postrojavanje počasne garde za čovjeka čije su jedinice postrojavale dječake pred strijeljanje. Redovni posao je osiguranje skupa na kojem se slave oni koji su redovno sijali smrt. Logistika, kažu. Pa naravno da je logistika. Treba logistički organizovati da se ministar pravde pojavi na grobu čovjeka koji je personifikacija nepravde. Treba logistički dovesti Aleksandra Vulina i ostale prekodrinske satelite da se poklone svom idolu. Treba logistički osigurati da i predsjednikov sin dođe da oda počast, jer država je, odavno, postala porodična manufaktura u kojoj se nasljeđuje i ljubav prema zločincima. I naravno, treba obezbijediti ruskog ambasadora, Bocan-Harčenka, da i on klimne glavom, čisto da se zna ko je geopolitički patron ovog morbidnog igrokaza. A iznad sve te logistike, kao mišomor na tortu od blata i krvi, stoji patrijarh Porfirije lično. On, duhovni otac nacije, drži opelo i pretvara krvavu biografiju u žitije sveca. U njegovim molitvama, Mladić nije zločinac, on je mučenik, žrtva haške zavjere, nebeski ratnik nebeskog naroda. Crkva, taj vječni servis za hemijsko čišćenje biografija, još jednom je oprala sve grijehe počinjene u ime srpstva.

Dok se državni vrh pravdao "porodičnim željama", ulica je gorjela od ljubavi. Navijači Crvene zvezde, vječni čuvari plamena stotina popaljenih sela i gradova devedesetih, palili su baklje za svog "heroja". Mediji su rigali hvalospjeve. Bio je to, kako bi to precizno rekli u Helsinškom odboru, savršeno sinhronizovan mehanizam države, vojske i crkve, čiji je jedini cilj bio da se jednom za svagda zalije betonom nacionalistička politika koja nikad nije ni otišla. Poruka je poslata, ne Evropi, ne svijetu, nego nama, preko Drine. Dok nam iz Beograda šalju diplomatske floskule o "regionalnoj stabilnosti" i "miru", topčiderski plotuni su nam u lice sasuli istinu: "Znamo mi šta je Hag presudio. Znamo mi šta vi mislite. Ali zaboli nas. On je naš heroj i biće sahranjen kao heroj."

I taman kad su pomislili da će se provući, stigao je šamar iz Brisela. Neka nova evropska komesarka, Marta Kos, žena koja je očigledno preskočila časove balkanske realpolitike, otkazala je posjetu Beogradu. Demonstrativno. Poručila im je, zamislite bezobrazluka, da je glorifikacija ratnih zločinaca nespojiva sa evropskim vrijednostima. U Beogradu – šok i nevjerica. Reakcija je bila na nivou uvrijeđenog derišta kojem su uzeli igračku. Pa šta hoće ta Evropa? Što su se uspjenili? Čovjek je samo malo ubijao po Bosni, šta dižete frku oko jedne vojne sahrane sa državnim počastima? To njihovo izbezumljeno čuđenje je možda i najogavniji dio cijele predstave. To je dokaz da oni zaista ne vide problem. Za njih je Srebrenica fusnota, a Mladić naslovna strana.

 Znamo se Srbijo, uredu je. Sahrana Ratka Mladića 7. septembra 2026. godine nije bila sahrana jednog čovjeka, bila je to sahrana svake iluzije o pomirenju. To je dan kada je agresor skinuo svoju evropsku masku i pokazao lice – isto ono lice iz devedesetih. Samo je uniformu zamijenio odijelom, a topove diplomatskim saopštenjima. Sve ostalo je isto. Zato, znamo se dobro. I sve je u redu. Samo nas nemojte više trovati pričama o suživotu dok vam ministri rone suze na grobu čovjeka čije je ime sinonim za genocid.

Znamo i to da ste na jednog krepanog zločinca uzgojili stotinu gorih. Znamo se. Ali morate znati da ni mi nismo oni isti naivni iz devedesetdruge. Tako do daljnjeg- uredu je.