Ako trgovci nekretninama Jared i Steve nastave "s ovim u Gazi" uskoro će između Turske i Izraela poteći med i mlijeko, reče nedavno ambasador SAD-a u Turskoj i specijalni izaslanik za Siriju i Libanon Tom Barrack (spreman je kladiti se u to) na IISS Manama Dialogue forumu u Bahreinu, jednom od dva, drugi je Doha Forum, na kojima se ekstenzivno diskutovalo o situaciji i budućnosti regiona.
Jared i Steve su, naravno, Jared Kushner Trumpov zet i Steve Witkoff, Trumpovi glavni pregovarači za tzv. Bliski istok i rusko-ukrajinski rat, a "ovo u Gazi" je takozvano primirje koje Izrael svakodnevno brutalno krši, nastavljajući genocid nad Palestincima.
Šta njegova ekselencija Barrack podrazumjeva pod nastavkom aktivnosti Jareda i Stevea koje će dovesti do trgovinskog sporazuma (ja pretjerah sa medom i mlijekom) između Turske i Izraela je nepoznanica.
Odnosno da li je? U svijetlu vijesti da će (još neosuđeni) ratni zločinac, premijer Izraela Benjamin Netanyahu, krajem decembra po peti put biti gost predsjednika SAD u svega 11 mjeseci Trumpove vlasti, te da je u budžet američkog ministarstva rata ugrađen zaštitini mehanizam koji će anulirati posljedice embarga na uvoz oružja, koje su neke (malo ih je) zemlje uvele prema Izraelu, teško je očekivati bilo kakav "proboj". Više liči da će cionisitčko pleme i dalje vrtjeti SAD oko malog prsta.
No, vratimo se (Trumpovoj) viziji(?) i američkim planovima za region, deo kojih je ova optimistična, izjava ambasadora Barracka, te kako ih on predstavlja.
Njegova ekselencija započinje tu priču priznavanjem grešaka (imperijalističkog) Zapada, pominjući Balfourovu deklaraciju i Sykes–Picotov sporazum, te američkih 27 promjena režima (nekad je taj broj 93, što ne uliva povjerenje u njegovo vladanje historijskom materijom) opisujući ih kao 27 (ili 93) katastrofa.
- Još smo u posljedicama većine tih katastrofa. Svaki put kada se umiješamo da stvorimo novu paradigmu, novi dobrovoljni režim, to nije uspjelo - kaže.
Drugim riječima, "izvoz demokratije" i zapadnih "vrijednosti" nije uspio i SAD se više neće time baviti (dobro, zaboravimo Venecuelu).
Šta je dakle vizija za budućnost? Bliski istok ima devet triliona dolara investicionog kapitala. Dvadeset miliona barela nafte svakodnevno se izvlači. Kina kupuje 11 miliona. Imate 30 spoto svih resursa na svijetu. Imate 20 posto ukupnog kapitala na svijetu. I borimo se protiv plemena i zastava. To je smiješno.
Dakle, ovaj predsjednik gleda i govori:
- Neću imati čizme na terenu. Neću ulagati američki kapital da bi se ovo dogodilo. Ono što ću uraditi je da ću biti vođa hrabre akcije. Stvorit ćemo zamah. Namjeravamo ojačati prosperitet i riješiti ove probleme od temelja, a ne nametnuti odozgo - kaže, da bi poentirao na kraju, "100 godina ove zbrke ovih starih misli ovih starih ideja i ljudi koji se ne odvajaju od njih. Kada imate najdominantniju regiju na svijetu, ako kombinujete kapital sa fosilnim gorivima i snalažljivim ljudima, to mora da se završi.
Dakle, "zamah prosperiteta" će da riješi sve nataložene probleme. Novac je tu i samo da svi skoče na vagon Abrahamovog sporazuma, na kome će svi živjeti u sreći i veselju. Zaista revolucionarna vizija, koja genocid u Gazi vidi kao "neravninu na putu", a sada će ionako Jared i Steve to da riješe.
Doha Forum je pao na godišnjicu pobjede revolucije u Siriji. I na tom skupu je Tom Barrack emitirao (nesnošljive) količine optimizma. Jes' da Trump koji je "dao šansu" privremenoj vladi i primio predsjednika Al Sharaa u Bijeloj kući nije (još) skinuo Caesar sankcije.
Sankcije usmjerene na pružanje robe, usluga, tehnologije, informacija ili bilo kakve podrške koja bi proširila lokalnu proizvodnju u oblasti prirodnog plina, nafte i njenih derivata – drugim riječima, koje bi pomogle Siriji da stane na noge, ali hej, "Sirija ima punu podršku SAD". Na riječima.
- Gotovo svaka odluka koju je Zapad nametnuo regiji, umjesto da joj dozvoli da se sama razvija, bila je greška. Svaki put kada intervenišemo, bilo da je to u Libiji, Iraku ili bilo kojem drugom mjestu gdje smo pokušali stvoriti kolonijalni mandat, to nije bilo uspješno. Završilo je paralizom - ponavlja Barrack u Dohi sada kao već dobro uvežbanu pjesmicu.
To može (i ponekad zvuči) zavodljivo u smislu "jao vidi, dozvali se pameti", ali zvuči užasno šuplje baš što se tiče Sirije (i neukinutih Caesar sankcija).
Svakodnevne agresije Izraela na Siriju su (opet) valjda "neravnine na putu", a Tom Barrack ne vjeruje u "zavjeru o Velikom Izraelu". To nevjerovanje je novijeg datuma, jer koliko u avgustu je izjavljivao kako Izrael nije zainteresiran za poštivanje granica Bliskog istoka utvrđenih sporazumom Sykes-Picot iz Prvog svjetskog rata i ima "sposobnost ili želju" da preuzme Liban i Siriju.
- U Izraelu, ove linije koje je stvorio Sykes-Picot su besmislene. Ići će gdje žele, kada žele i raditi šta žele kako bi zaštitili Izraelce i njihove granice.
Hmm, da li bi njegova ekselencija znala da pokaže gdje su te granice koje Izrael "štiti"? One na amblemima na rukavima izraelskih okupacionih snaga koje sprovode genocid u Gazi ne liče na ono što je sada Izrael, odnosno "malo" su proširene na Siriju (do Eufrata). Uostalom, zašto se hiniti Tom Barrack o tome se u Izraelu otvoreno govori i piše.
To nas dovodi do izraelske otvorene sabotaže američkih lijepih želja o jedinstvenoj Siriji. Sporazum koji je sirijska vlada potpisala 10. marta ove godine sa Mazlumom Abdiem, takođe poznat kao Mazlum Kobani i Ferhad Abdi Shahin, komadantom tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF), što je samo preimenovana teroristička organizacija PKK, o integraciji u sirijske oružane snage je još mrtvo slovo na papiru, a rok koji je Turska dala tom specifičnom ogranku PKK-a (do kraja godine) ubrzano se približava.
"General" Mazlum Abdi skiči za izraelsku pomoć u Jerusalem Postu (a sastaje se i sa ambasadorom Barrackom), preuveličavajući sopstvenu snagu i važnost.
Podsjećanja radi, izraelska vladina komisija na čelu s bivšim šefom Vijeća za nacionalnu sigurnost Jacobom Nagelom je u januaru ove godine izašla sa histeričnim izvještajem koji "upozorava da bi ambicije Turske da obnovi svoj utjecaj iz osmanskog doba mogle dovesti do pojačanih tenzija s Izraelom, što bi moglo eskalirati u sukob" upravo u vrijeme kada je tzv. SDF dobio ultimatum od predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana – ili ćete prihvatiti ruku u "rukavici od kadife" ili ćete se suočiti sa "gvozdenom pesnicom" turske države.
Jedina ambicija Turske je Turska bez terorizma, a to nije moguće ako se duž južne granice baškari teroristička organizacija odgovorna 40-50 hiljada žrtava.
Vrijeme curi, a da njegova ekselencija ima kose kao što nema, rekao bih "a Tom Barack se češlja", trabunjajući da je "sve to" između Netanyahua i Erdogana "retorika" (nije dobro primljeno u Turskoj).
- Želimo spriječiti da neprijateljska sila dominira Bliskim istokom, njegovim zalihama nafte i plina i uskim grlima kroz koja prolaze, a istovremeno izbjeći "vječne ratove" koji su nas zaglavili u toj regiji uz veliku cijenu - rečenica je iz nedavno objavljene Strategije nacionalne sigurnosti SAD-a.
Nova američka strategija se perfektno uklapa u Barackovo "češljanje", jer u osnovi kaže da SAD nemaju, trupe, novac ili energiju da posvete ovom regionu.
Imaju važnija posla poput preuzimanja cijelog američkog kontinenta, trgovinskim ratom protiv Kine i reindustrijalizacijom. Barem u tom biznis planu, jer to nije strategija vrijedna tog imena, postoji indirektno priznanje o bijednim proizvodnim kapacitetima SAD.
Daleko je od toga da ta "strategija" opravdava skičanje uglavnom globalista o Trumpovom "izolacionizmu", ali već deklarativno povlačenje sa mjesta "svjetskog policajca" stvara određenu paniku. Da li će cionisti probati da to spriječe? Sigurno.
