Povod za ponovno otvaranje suštinskog pitanja o nužnosti ukrupnjavanja probosanskog političkog bloka dao je sinoć član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lider Demokratske fronte Željko Komšić na predizbornom skupu u Sarajevu, upitavši da li je formiranje koncentracijske vlade na državnom nivou jedini preostali mehanizam za zaustavljanje onih koji otvoreno kidišu na opstojnost države.

Ta dilema, ma koliko je neki u dnevnopolitičkim kalkulacijama pokušavali relativizirati, pogađa samu srž historijskog trenutka u kojem se Bosna i Hercegovina danas nalazi.

Politička realnost u našoj zemlji odavno ne trpi uobičajene koalicione matematike, raspodjele resora i komotno vođenje vlasti po principu stranačkog plijena. Bosna i Hercegovina se suočava s koordiniranim udarima na svoje temelje, dok je politički prostor zasićen akterima koji otvoreno rade protiv njenog suvereniteta i funkcionalnosti.

U trenucima kada Milorad Dodik i Dragan Čović vode agresivne, skupe i kontinuirane lobističke ofanzive unutar međunarodne zajednice, pokušavajući nametnuti narative o "nemogućoj državi", secesiji ili novoj federalizaciji koja vodi prema trećem entitetu, rascjepkani probosanski spektar djeluje tromo, dezorijentirano i nedoraslo izazovu.

Jedini način da se takvi retrogradni procesi politički neutraliziraju jeste stvaranje široke programske simbioze svih probosanskih stranaka. Riječ je o konceptu koncentracijske vlade, ne kao tehničkom zbiru foteljaša, već kao beskompromisnom državotvornom savezu koji bi okupio sve relevantne snage oko nekoliko ključnih tačaka kao što su zaštita teritorijalnog integriteta, očuvanja i jačanja institucija Bosne i Hercegovine, te dosljednog provođenja presuda međunarodnih sudova prema građanskom uređenju društva.

Takav blok bi, lišen međusobnih podmetanja, pred međunarodnim diplomatama i agresivnim nasrtajima iz susjedstva napokon istupao kao jedan glas – glas države.

Nažalost, dosadašnja praksa probosanskih stranaka bila je sve suprotno od toga. Umjesto državničke mudrosti i dalekovidosti, svjedočili smo prevlasti sitnih stranačkih sujeta, ličnih animoziteta i borbi za javna preduzeća. Cijena takve politike bila je previsoka.

Najtragičniji i najporazniji primjer tog pogubnog partikularizma desio se u Srebrenici – na mjestu gdje je morao postojati apsolutni, sveti konsenzus, a gdje su uskostranačke kalkulacije, podjele i borba za lokalni prestiž omogućile da interesi države i žrtava genocida budu potisnuti u drugi plan. Ako lekcija Srebrenice nije bila dovoljna opomena kamo vodi politička fragmentacija, onda domaća politika pati od potpunog odsustva historijske odgovornosti.

Neutralizacija onih koji ne kriju svoje separatističke i secesionističke namjere neće doći sama od sebe, niti će je umjesto nas riješiti pasivni međunarodni posrednici čije su reakcije prečesto trome ili proračunate. Suprotstavljanje sinhroniziranom djelovanju Dodikovih i Čovićevih politika zahtijeva potpunu promjenu paradigme u Sarajevu.

Vrijeme je da probosanske političke elite shvate da je luksuz međusobnih trvenja nepovratno potrošen. Formiranje koncentracijske vlade i čvrstog programskog bedema elementarna je državnička dužnost i jedina brana pred rastućim pritiscima koji Bosnu i Hercegovinu vode novim podjelama.