Sarajevo je kroz historiju uvijek imalo pojedince koji su osebujnošću, stvaralačkim darom ili bogatom zaostavštinom obilježili vrijeme u kojem su živjeli. Jedan od njih bio je ugledni muderis, vaiz, pjesnik, kaligraf i vakif iz Jahja-pašine mahale – Abdulah, sin Ahmedov, Kantamiri-zade. Živio je u 18. stoljeću, obavljao je dužnost muderisa u medresi Ismaila Misrije na Atmejdanu, bio je baš-katib, odnosno generalni sekretar sarajevskog suda, pisao poeziju, skladao hronograme zaslužnim Sarajlijama u ebdžed-sistemu, cijeli život prepisivao rukopise, osnovao i od prvih javnih rukopisa u Sarajevu.

Njegov savremenik Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu opisao ga je terminom bābā, što je na perzijskom jeziku sinonim za poštenog i pobožnog starca, dobričinu a možda i pročelnika nekog derviškog reda. Rad na poziciji sekretara suda pretpostavlja, osim općeg obrazovanja, dobro poznavanje osmanskog turskog jezika, upućenost u administrativnu i sudsku terminologiju i zakonodavni sistem Osmanskog carstva.

Ovako svestrano obrazovana ličnost imala je sve pretpostavke da se okuša i u pjesničkom stvaralaštvu. Briljantna, i po Bosanskoj historijskoj, pobjeda bosanskog namjesnika Hekima Oglua Ali-paše (1689–1758) u Bici pod Banjom Lukom 1737. godine bila je povod Abdulah-efendiji da u formi pjesme ispolji svu jezičku slojevitost, poznavanje pravila metrike i snalaženja u strogom zakonu. Na kraju pjesme, poput pravog znalca, Kantamiri je veoma vješto, u smislen stih uklopio godinu Bitke pod Banjom Lukom u poznatom izreku o junaštvu hazreti Alije, koja po ebdžed-sistemu daje godinu ove bitke (1150. po Hidžri, odnosno 1737.):

Ovo nisu jedini stihovi sačuvani iz pera Abdulaha Kantamirija. Nekoliko uspješnih pjesama svojom rukom ispisao je u jednoj zbirci koja se danas čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (GHB, R-3256), a koju je Kantamiri prepisao u poznim godinama dugog i plodonosnog života. Uspješno se okušao u epistolarnoj književnosti, što zaključujemo iz dva arzuhala koji se čuvaju u spomenutoj medžmui čiji je prepisivač i vlasnik bio Kantamiri. Iz hronograma koji mu je spjevao savremenik i vrsni sarajevski pjesnik Mejlija iščitavao da je bio poznavalac mnogih znanosti, kao što su islamsko pravo ( fikh ), komentar i tumačenje Kurʼana ( tefsir ), islamska tradicija ( hadis ), epistolarna i lijepa književnost ( sak i divan ).

Družeći se cijeli život s knjigom i učenicima, Kantamiri je veliki dio slobodnog vremena, posebno u poznim godinama, posvetio prepisivanju i sakupljanju knjiga. Formirao je vlastitu biblioteku koja je sadržavala 136 kodeksa rukopisa, odnosno 218 djela različitog jezičkog i tematskog sadržaja. Dvije godine prije smrti 1186/1772. sagradio je preko puta Misrijine medrese poseban zgradu "na četiri ćoška od klesanog kamena", kako ju je opisao Sejfudin Kemura, u koju se ulazilo “kamenim stubama u polukrug”. U nju je smjestio svoju privatnu biblioteku i zajedno sa kućom u Jakub-pašinoj mahali uvakufio za potrebe učenika i muderisa Misrijine medrese. Vakufnama je napisana 1. muharrema 1176/23. jula 1762. godine, njen prepis se sve donedavno čuvao u rukopisu br. 4432, fol. 98b-99b u Orijentalnom institutu u Sarajevu, koji je uništen u posljednjoj agresiji zajedno sa još 5.210 rukopisa ove zbirke. Bila je to treća javna biblioteka u Sarajevu koja je imala bibliotekara, čija je plata određena od prihoda nekretnina koje je vakif uvakufio. Biblioteka je služila svojoj svrsi 123 godine sve dok zgrada nije porušena 1897. godine, a knjiga prenesena u Osman-šehdijinu biblioteku, te kasnije, 1912. godine, u Gazi Husrev-begovu, gdje se i danas nalaze.  

Na većini rukopisa nalazi se ekslibris Kantamirove biblioteke u obliku bilješke o uvakufljenju, ispisane nakon vakifove smrti ili slobodnom rukom iscrtane zvijezde na prvoj foliji rukopisa. Značajan dio ove biblioteke, čak 30 kodeksa ili preko pedeset djela, prepisao je njihov vlasnik i vakif Abdulah-efendija Kantamiri. Kaligrafskom djelatnošću, posebno prepisivačkom, bavio se cijelim životom. Doživio je duboku starost, a samoću staračkih dana i bol za izgubljenim članovima porodice od kuge ublažavao je prepisujući knjige. To je i zabilježio na kraju druge sveske u komentaru poznatog djela iz islamskog prava pod nazivom Multekaʼl-ebhur . U kolofonu ovog djela ispisao je bilješku sljedećeg sadržaja:

Završio sam ovo djelo slomljenim perom, velikim trudom u starosti i velikoj brizi i tuzi za izgubljenim članovima obitelji i drage djece, kada bijah stran u svojoj domovini i sam u stanu i obitavalištu. Ja sam siromah Abdulah, sin Ahmedov, poznat kao Kantamiri-zade. Završeno je uređivanje i prepisivanje početkom rebiul-evvela 1181/krajem jula 1767. godine (Rukopis u GHB br. 549, fol. 449b, prevod M. Ždralović).

Godine 1188. (1774/75) iznureno tijelo Abdulah-efendije položeno je u mezaristan u dvorištu Bakir-babine džamije, preko puta Misrijine medrese, u ulici Atmejdan i uz vakuf vlastite, koja će ostati upamćena po imenu, a on po ljepoti ispisala se danas svjedocima na njegovoj prepisu. (bosnianexperience)