Svake godine u aprilu, više od dvije decenije, na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, okupljaju se preživjeli, članovi porodica i prijatelji kako bi se prisjetili više od 2.500 šehida ubijenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Svaki put se se postavlja i pitanje: kada će istina i pravda biti zadovoljene?

Medžlis Islamske zajednice Vlasenica saopćio je da će se 25. aprila u Memorijalnom centru Rakita klanjati 22. kolektivna dženaza za četiri žrtve velikosrpskog zločina.

Posmrtni ostaci dvaju žrtava koji će biti ukopani nemaju identitet.

Svoj smiraj će u Memorijalnom centru Rakita 25. aprila pronaći Durmić Ibro (1961-1992.), Musić Ahmet (1939-1995.) te posmrtni ostaci dva NN lica.

U proljeće i ljeto 1992. godine u Vlasenici je ubijeno blizu 2.500 Bošnjaka, a za ratne zločine počinjene nad civilima ovog kraja pravomoćno su osuđeni Dragan Nikolić, Predrag Bastah i Goran Višković

Podsjećamo na hronologiju događaja u Vlasenici tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, što je sadržano u haškim presudama, a objavio je Detektor.

Mezarje Rakita

Šehidske dženaze koje svakog aprila obavljamo u Vlasenici su kolektivni zavjet da ćemo istrajati

Srpske snage, koje su se sastojale od Jugoslovenske narodne armije (JNA) i paravojnih snaga, preuzele su 21. aprila 1992. vlast u gradu Vlasenici.

(para. 52. Dragan Nikolić, str. 17.) (para. 349. Krajišnik, str. 130-131.) (para. 1426. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 460.) (para. 1114. Karadžić, tom I, str. 448-449.)

Nakon što su Srbi preuzeli vlast u gradu, Bošnjaci su otpušteni s posla.

(para. 1428. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 461.) (para. 1120. Karadžić, tom I, str. 452.)

Mnogi Bošnjaci i drugi nesrbi pobjegli su iz vlaseničkog kraja, a počev od maja 1992. pa do septembra 1992, oni koji su ostali bili su ili protjerani ili uhapšeni.

(para. 54. Dragan Nikolić, str. 17.)

Sredinom maja 1992. srpskim snagama se predala jedna grupa žena i djece, koji su odvedeni u općinsku zgradu u gradu Vlasenici, gdje su žene morale da potpišu izjave kojima se odriču svojih kuća i imovine, a potom su autobusom prebačeni prema Kladnju, u koji su otišli pješke.

(para. 350. Krajišnik, str. 131.) (para. 1437. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 464-465.) (para. 1145. Karadžić, tom I, str. 462.) (para. 1811. Mladić, tom II, str. 937.)

Specijalna policijska jedinica je u maju i junu 1992. izvela akcije u Sušici i Gradini, gdje su neki ljudi uhapšeni, a gotovo sve bošnjačke kuće na tom području su uništene.

(para. 351. Krajišnik, str. 131.) (para. 1129. Karadžić, tom I, str. 456.) (para. 1806. Mladić, tom II, str. 935.)

Poslije napada na Gradinu, srpske snage su učestvovale u operacijama u selima Borići, Barice i Hrastovac.

(para. 1131. Karadžić, tom I, str. 457.)

Bošnjačke kuće su zapaljene i u selu Piskavica.

(para. 1129. Karadžić, tom I, str. 456.) (para. 1806. Mladić, tom II, str. 935.)

Početkom maja 1992. selo Turalići je u potpunosti spaljeno.

(para. 1130. Karadžić, tom I, str. 456.) (para. 1806. Mladić, tom II, str. 935.)

U tom periodu je policija upadala u Drum, Piskavicu, Alihodžiće i Pustoše, gdje su lokalni Srbi učestvovali u pljačkanju kuća. Tokom tih akcija, srpske snage zauzele su sljedeća sela: Dragaši, Džemat, Drum, Alihadžić, Piskavica, Pijuci, Gradina, Turalići, Zaklopača, Kašaha, Neđeljište, Peševina, Hodžići, Mršići, Smajići i Kuljančić, iz kojih je stanovništvo izbjeglo, dok su neki uhapšeni i pretučeni.

(para. 1134. Karadžić, tom I, str. 458.)

Spaljeno je i selo Žutica, a mnogi od muškaraca iz ovog mjesta su teško pretučeni.

(para. 1139. Karadžić, tom I, str. 459.)

Srpski vojnici su rano ujutro 2. juna 1992. napali zaselak Drum nedaleko od Vlasenice, u kojem je bošnjačko stanovništvo bilo u većini i gdje je više od 20 muškaraca ubijeno za nekoliko minuta, a preživjeli su odvedeni u logor "Sušica".

(para. 352. Krajišnik, str. 131-132.) (para. 1438. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 465.) (para. 1150-1151. Karadžić, tom I, str. 463-464.) (para. 1766. Mladić, tom II, str. 910.)

Osim u logoru Sušica, srpske vlasti su 1992. godine civile uglavnom bošnjačke nacionalnosti držale zatočene u više zatočeničkih centara (zgrada policije, općinski zatvor, Srednja škola u Vlasenici, pilana u Milićima, osnovna škola, štale zadruge u Piskavicama, hotel “Panorama”, vojno-sportska dvorana, Dom kulture u Milićima, logor "Luka" i peradarska farmi "Šošari") na području Vlasenici.

(para. 351-356. Krajišnik, str. 131-134.)

Srpske snage su 31. maja 1992. osnovale zatočenički logor u Sušici, u kojem su stražarile vojska i policija.

(para. 55. Dragan Nikolić, str. 17.) (para. 353. Krajišnik, str. 132.) (para. 1451. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 469-470.) (para. 1181. Karadžić, tom I, str. 473.) (para. 1775-1776, 1795. Mladić, tom II, str. 918-919, 929-930.)

Od kraja maja do oktobra 1992. kroz "Sušicu" je prošlo više hiljada zatočenika Bošnjaka i drugih nesrba iz Vlasenice i okolnih sela, a broj zatočenika u hangaru, po pravilu, kretao se između 300 i 500 ljudi.

(para. 57. Dragan Nikolić, str. 18.) (para. 353. Krajišnik, str. 132) (para. 1451. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 469-470.) (para. 1794. Mladić, tom II, str. 929.)

U prvim danima je u "Sušici" bilo zatočeno preko 1.000 ljudi, a samo nekoliko dana kasnije srpski funkcioneri dozvolili su odlazak više od 800 žena nakon što su im oduzete dragocjenosti i pošto su potpisale izjavu da dobrovoljno napuštaju općinu.

(para. 353. Krajišnik, str. 132.) (para. 1454. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 470-471.) (para. 1844. Mladić, tom II, str. 953.)

Od sredine juna do sredine jula 1992. izvedeno je najmanje devet zatočenika, od kojih neki nisu nikada vraćeni, neki su preminuli od posljedica premlaćivanja, a neki su odmah ubijeni.

(para. 72-86. Dragan Nikolić, str. 20–23.) (para. 353. Krajišnik, str. 132.) (para. 1477-1478, Stanišić i Župljanin, tom I, str. 481.) (para. 1203-1207. Karadžić, tom I, str. 484–486.) (para. 1770. Mladić, tom II, str. 913–914.)

Zatočenici su podvrgavani svim vrstama maltretiranja, uključujući česta premlaćivanja i ubadanja nožem.

(para. 91-104. Dragan Nikolić, str. 24–27.) (para. 1190-1193. Karadžić, tom I, str. 478-480.) (para. 1796., Mladić, tom II, str. 930.) (para. 1459. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 473.)

Zatočenici su morali ići na prisilni rad, zakopavali su ubijene iz naselja Drum, kopali rovove i nosili municiju na liniji fronta.

(para. 353. Krajišnik, str. 132.) (para. 1458. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 472.) (para. 1195. Karadžić, tom I, str. 480.) (para. 1815. Mladić, tom II, str. 939.)

Mnoge od zatočenih žena bile su podvrgavane seksualnom zlostavljanju, a čuvari i drugi muškarci kojima je bio dozvoljen ulazak u logor često su noću izvodili žene iz hangara.

(para. 61. Dragan Nikolić, str. 18.) (para. 1469. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 478.) (para. 1194. Karadžić, tom I, str. 480.)

Tokom juna 1992. zatočenici su iz Sušice odvoženi i u logor Batković, a logor Sušica je radio do septembra 1992. Krajem tog mjeseca je iz logora Sušica u četiri navrata odvezeno i ubijeno 140 do 150 zatočenika.

(para. 357. Krajišnik, str. 134.) (para. 1470-1471. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 478–479.) (para. 1211-1213. Karadžić, tom I, str. 487-488.) (para. 1773. Mladić, tom II, str. 916.)

Srpska policija je te zatočenike odvela na Debelo Brdo i ubila.

(para. 1212. Karadžić, tom I, str. 487-488.)

Otprilike 150 zatočenika držano je u veoma teškim uvjetima, u pet prostorija općinskog zatvora u Vlasenici, odakle su morali da obavljaju različite poslove, od zakopavanja leševa, odnošenja imovine iz napuštenih bošnjačkih kuća do kopanja rovova na liniji fronta.

(para. 354. Krajišnik, str. 133.) (para. 1447-1449. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 468-469.) (para. 1174-1179. Karadžić, tom I, str. 471-472.)

Bošnjaci u dobi od 18 do 60 godina, kao i maloljetnici, zatočavani su u policijskoj stanici u Vlasenici, gdje su bili zlostavljani i udarani željeznim cijevima, lancima i drugim predmetima, a jedan od zatočenika je ubijen krajem maja 1992.

(para. 355. Krajišnik, str. 133.) (para. 1442-1446. Stanišić i Župljanin, tom I., str. 466-468.) (para. 1167., 1169-1170. Krajišnik, tom I, str. 469-470.)

Srpske snage su u maju 1992. počele da hapse civile u njihovim domovima i dovode ih u zgradu policije, gdje su, pored premlaćivanja, neki od njih tokom zatočenja posječeni nožem.

(para. 1167. Karadžić, tom I, str. 469.)

Oko 29 zatočenika iz policijske stanice je ubijeno 21. maja 1992, kada im je naređeno da uđu u autobus, koji se zaustavio na rubu Nove Kasabe, a dok su zatočenici u grupama od po pet ljudi izlazili iz vozila, na njih su srpski vojnici pucali iz automatskih pušaka i mitraljeza montiranog na oklopnom vozilu.

(para. 355. Krajišnik, str. 133-134.) (para. 1483. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 482.) (para. 1157-1159. Karadžić, tom I, str. 466-467.)

Konstatirano je da je oko 160 muškaraca bilo zatočeno u srednjoj školi u Vlasenici u periodu od 31. maja 1992. do 8. juna 1992., nakon čega su prebačeni u logor "Sušica".

(para. 1802. Mladić, tom II, str. 933.)

Žrtve zločina nisu aktivno učestvovale u neprijateljstvima.

(para. 1491. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 485.)

Zaključeno je da je bošnjačko stanovništvo napustilo Vlasenicu zbog zastrašivanja i pljački, kao i razaranja njihove imovine i vjerskih objekata od 21. aprila do decembra 1992. godine.

(para. 1487. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 483–484.) (para. 1841. Mladić, tom II, str. 952.)

Gradska džamija u Vlasenici potpuno je razorena i sav građevinski materijal je uklonjen s te lokacije.

(para. 1434, 1489. Stanišić i Župljanin, tom I, str. 463, 484.) (para. 1808. Mladić, tom II, str. 935.)

Ibadet i pouka

Vlaseničani se svakog aprila sjećaju više od 2.500 šehida: Pobijene su cijele porodice, mnogi od zločinaca ni danas se nisu pokajali

I činjenice sadržane u presudama Suda BiH govore o razmjerana zločina počinjenih u Vlasenici. 

U Memorijalnom centru Rakita je do sada ukopano 405 žrtava velikosrpskog zločina.