Da se međunarodni položaj Turske posljednjih godina dramatično promijenio, primjećivanje je očiglednog. Razvoj infrastrukture, obrazovanja i odbrambene industrije uz (hiper)aktivnu (lidersku) diplomatsku aktivnost je od Turske učinilo nezaobilaznog regionalnog i važnog svjetskog igrača, kojeg je nemoguće ignorisati, a ko to čini - čini na svoju štetu.

Nedavno je İhsan Aktaş pišući o tim promjenama u kolumni u Yeni Şafaku napisao sljedeće (naglašavanje moje): "U svjetskim medijima se u proteklom mjesecu pojavila izvanredna slika u vezi s Turskom. Međunarodni mediji, koji su dugi niz godina gledali na Tursku kroz prizmu domaćih političkih debata, ekonomskih kriza, napetosti s Evropskom unijom i istraga o ljudskim pravima, sada govore o potpuno drugačijoj Turskoj.

Danas zapadni mediji prikazuju Tursku kao aktera koji održava južno krilo NATO-a, utiče na sigurnost Crnog mora, poziva se za pregovarački sto u diplomatiji Gaze, postala je ključna zemlja na pragu u iransko-izraelskim napetostima i ne može se isključiti iz evropske odbrane."

İhsan Aktaş je vlasnik i predsjednik kompanije Genar za ispitivanje javnog mnijenja. Genar je jedna od rijetkih agencija za ispitivanje javnog mnijenja na čije se rezultate može osloniti, Optimar je druga. Ta pouzdanost je bila najočiglednija i najvažnija prije parlamentarnih i predsjedničkih izbora 2023. kada su tačno izmjerili biračko raspoloženje. Osim toga  Aktaş je kolumnista u Yeni Şafaku i Daily Sabahu.

Njegove analize, naročito domaćih prilika veoma cijenim. Međutim, sa naglašenim imam mali problem. Naime, sam Aktaş u kolumni navodi izjave "američkog geopolitičkog stratega Georgea Friedmana" (koga bih ja predstavio kao vlasnika "privatne CIA, zvane Stratfor") – “Turska nije regionalna sila u usponu, već ponovo se pojavljujuća historijska sila" i historičara Nialla Fergusona, "Evropska sigurnost se sada oblikuje ne samo u Briselu, već i u Ankari." Dok se sa citiranim izjavama nije teško saglasiti, one (izjave) i oni koji ih daju ne predstavljaju zapadne medije niti njihov odnos prema Turskoj.

Analitičari primjećuju očigledno i ispadali bi smiješni da to ne čine, ali mediji kao takvi nikad nisu promijenili svoj animozitet prema Turskoj generalno, a Erdoğanu posebno.

"Međunarodni mediji, koji su dugi niz godina gledali na Tursku kroz prizmu domaćih političkih debata, ekonomskih kriza, napetosti s Evropskom unijom i istraga o ljudskim pravima..." piše gore Aktaş uz tvrdnju da se to promijenilo. Samo blagi osvrt na izvještavanje o CHP krizi ne pruža taj utisak.

Britanski The Economist je iskoristio krizu da pozove Özgura Özela da napiše tekst (by invitation). Šupalj tekst pod naslovom "Turska borba za demokratiju je slična mađarskoj, ali teža" može možda zvučati suvislo globotomiranim globalistima, koji pronalaze sličnosti tamo gdje ih nema. Može zvučati prijatno zapadnim krugovima koji žele stvoriti kontroliranu/marionetsku opoziciju koja je antiErdoğan i potpuno usklađena sa Zapadom, ali tekst je operisan od činjenica i time bezvrijedan.

Prošle godine je Ekrem İmamoğlu šiljio pero na stranicama The Economista, takođe “by invitation”, priloživši podjednako činjenica lišen tekst.

Recep Tayyip Erdoğan za dvadesetčetiri godine koliko je na čelu Turske nikada nije dobio poziv od tog britanskog tabloida, pardon, magazina.

Kriza CHP-a može biti dobar lakmus test za promjenu stava medija prema Turskoj, ako ga ima.

Reuters u naslov "izvještaja" o poništenju 38. kongresa CHP-a stavlja riječ "obračun" –  "Sudska presuda dodatno pojačava obračun s glavnom turskom opozicionom strankom CHP" – što je komentar, ali nije to najsmiješnije. Urednici su "zaboravili" da u "dateline" (red sa datumom i mjestom iz kog se izvještava) stave mjesto. Malo googlovanje objašnjava tu zaboravnost. Naime potpisani "izvještavaju Canan Sevgili i Miraç Eren Dereli" se nalaze u Gdansku, Poljska. Zanimljiv standard za izvještavanje iz Turske.

A kada smo već kod te "britanske" agencije. Prošle sedmice je Reuters, blago rečeno, prevarantskim naslovom vijesti iz Gothenburga, Švedska, implicirao da je turski autonomni autobus Karsan za odgovoran za incident u kome ga je tramvaj udario otpozadi. Da, Švedska uvozi autonomne autobuse iz Turske, a Britanci (osnivači Reutersa) su vjerovatno zeleni od zavisti. Na platformi X čitaoci su uz pomoć bilješke zajednice skrenuli pažnju na malevolentnost Reutersovog naslova.

Der Spiegel – ogledalo, uvijek sam se pitao čega, a čini mi se da je najbliži odgovor njemačke političke elite – objavljuje uvodnik (27. maja) iz pera Özlem Topçu, koja vodi odjeljenje za vanjske poslove lista Spiegel, pod naslovom "Rutinsko izražavanje zabrinutosti više nije dovoljno."

Preliječući preko činjenice da je to u suštini unutarpartijski obračun u koji je država uvučena, ignorišući potpuno dokaze i svjedočenja o nevjerovatnim razmjerama korupcije, Topçu se ne libi da Kemala Kılıçdaroğlua naziva izdajnikom i lažnom opozicijom, čovjekom koji nikada zapravo nije ni htio da pobjedi Erdoğana.

Ono što čini tu reviziju vrlo skorašnje historije, inače potpuno na liniji narativa İmamoğlu–Özel dvojca, posebno smiješnom i patetičnom je činjenica da Topçu, u internet verziji teksta, daje poveznicu ("više o Kılıçdaroğluu") na tekst od 5. maja 2023. pod naslovom "Prijesto se drma" u kome nema ni "i" od Kılıçdaroğluove "izdaje" ili "lažnog opozicionarenja". Naprotiv, poliraju ga (Şebnem Arsu, Maximilian Popp i Özlem Topçu) do visokog sjaja, sa sve grafikonima lažnih ispitivanja javnog mnijenja po kojima, "sada naprasno lažni opozicionar" vodi sa 6 posto prednosti.

Özlem Topçu u svom pamfletu kritikuje slabe reakcije Njemačke i ponavlja naslov. Samo što ne zahtijeva sankcije. No, onda se pribere i završi: "Stoga je logično uspostaviti bliže veze s Turskom, partnerom s drugom najvećom vojskom u NATO-u i obrambenom industrijom o kojoj mnoge europske zemlje mogu samo sanjati." Eh još samo kada bi mogli izabrati predsjednika, po njemačkoj volji.

Njemačka je jedno od najvećih utočišta pripadnika terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ). Mnogi učesnici FETÖ puča 15. jula 2016. su pod njenom zaštitom, što govori mnogo (ako ne i sve) o odnosu njemačke političke elite prema Turskoj. Ogledalo ili Spiegel samo to reflektuje na svojim stranicama.

Kemala Kılıçdaroğlu je u govoru prilikom povratka u sjedište partije 30. maja, dao tri vrlo značajna izvinjenja: "Izvinjavam vam se što niste na vrijeme primijetili agente FETÖ-a koji su se prikriveno infiltrirali u naš marš. Izvinjavam vam se što niste na vrijeme skinuli maske onih koji su od časnih delegata CHP-a napravili problem za stolom u kafani. Izvinjavam se svima vama što sam pružao utočište onim budalama koje su, dok smo mi govorili o domovini i naciji, tražile dozvolu i pomoć od stranih sila iza zatvorenih vrata."

Šta će Spiegel i/ili Reuters reći?

Nije bitno. Turska je tu gde jeste upravo zato što se nije obazirala na "mišljenja" zapadnih medija.

Ovaj tekst sam započeo 29. maja, na 573. godišnjicu osvajanja Istanbula. Tom prilikom predsjednik Erdoğan je na platformi X objavio: “Iako još uvijek postoje oni koji to ne mogu prihvatiti, iako još uvijek postoje oni koji to ne mogu podnijeti...

Ove zemlje su naša domovina od 1071. godine, a Istanbul je, od 1453. godine, zjenica oka naše nacije, izvor ponosa, kao turski Istanbul.

Svako ko ima problem sa osnivačkim identitetom ovog grada, koji je Yahya Kemal nazvao "turskim Istanbulom", kada pogledate njihovu pozadinu, vidjet ćete da oni zapravo obračunavaju s osvajanjem i s Fatihom.

Svi mi vrlo dobro znamo ko su ti ljudi.

S Božjom dozvolom, ovim predstavnicima ovog mentaliteta nismo dali šansu jučer, i nećemo im dati šansu ni danas ni sutra.

Nastavit ćemo njegovati ovaj sveti grad, koji nam je povjerio sultan Mehmed Osvajač, kao da su nam vlastite oči."

Da, ima onih koji se nikad neće pomiriti i to zapadna štampa perfektno reflektuje.