Svi bi trebali biti zabrinuti šta se dešava na Bliskom istoku. Prema Trumpovom vlastitom priznanju on je glavni mozak operacije napada na Iran, jer je rekao da Izrael ništa ne radi bez pomoći i odobrenja SAD. Sve je unaprijed postavljeno, pa čak i ako je postavljeno vrlo loše, mi još uvijek govorimo o vojnoj moći sposobnoj da oslobodi neviđene količine razaranja, kako konvencionalnih tako i nuklearnih.

Name, ulozi su previsoki: prisiljavanje promjene režima u Iranu omogućilo bi SAD-u da ponovo preuzme pravo na iranska ogromna nalazišta nafte, drugih ogromnih prirodnih bogatstava, dajući tako vlastitoj ekonomiji čvrstu osnovu na kojoj će stajati barem narednih nekoliko decenija. To bi oslabilo Kinu koja također razigrava geoekonomiju tako da uspostavi kontrolu nad iranskim prirodnim bogatstvima zbog njenih velikih potreba za snabdijevanjem svoje industrije koja je motor ekonomskog takmičenja sa SAD-om.

Ukoliko se Iran ponovo podredi SAD-u to će biti smrtni udarac novouspostavljenom poretku multipolarnosti, jer se razbija strateški trougao centralne kopnene pozicije na planeti između Kine, Ruske Federacije i Irana. Ovo nas uredno dovodi do Donalda J. Trumpa, koji je na izborima pobijedio na mirovnoj platformi, demantujući "Neće nas pamtiti po ratovima koje ćemo započeti, već po ratovima koje ćemo okončati!". Međutim, Bliski istok gori kao nikada prije, barem od vremena Pustinjske oluje - sve to uz pomoć i saučesništvo SAD-a. Poenta je da je Tramp izabran prošlog novembra obećavajući da će biti predsjednik mira. Ni pet mjeseci otkako je stupio na dužnost, on ne samo da nije uspio zaustaviti rat u Ukrajini, već su SAD posredno u ratu s Iranom.

Na ruskom frontu imali smo vrlo inventivan ukrajinski napad "Operaciju Spiderweb" na ruske strateške bombardere kao dio nuklearne trijade koji će nesumnjivo dovesti Ruse u sumnju u bilo koje druge pregovore i sporazume sa SAD-om, a još više u sumnju u "dobre namjere" SAD-a, posebno nakon što je Izrael pokrenuo vlastitu "Operaciju Spiderweb" koja je bila gotovo tačna kopija onoga što su Ukrajinci radili u Rusiji. Kako sada da Putin vjeruje Trumpu.

Američko rukovodstvo je iznova i iznova pokazuje da nije sposobno da uči iz vlastite povijesti. Nije bez razloga iranski vrhovni vođa Ali Khamenei izjavio da će Iranci izvršiti snažne i destruktivne udare na Izrael. Situacija na Bliskom istoku postaje sve opasnija, a rizik od eskalacije sukoba u regionalni je sve veći. Ono što je jedini rezon zbog kojeg Iran ne bi išao u dalju eskalaciju od sadašnje razmjene projektila sa Izraelom, je kupovina vremena za dalji razvoj atomske bombe. Prema određenim relevatnim podacima Iran je bio jako blizu da do kraja ove i početkom sljedeće godine izvede svoje prvo testiranje atomske bombe.

Ako zanemarimo spekulacije, ono što je meni skrenulo pažnju da je Iran blizu izradi atomske bombe je 6. decembar prošle godine i  uspješno lansiranje naprednog modula za prijenos satelita (ili ekvivalenta buduće bojeve glave sa nuklearnim punjenjem) Samān-1 koristeći raketu Simorgh, što je označilo značajno postignuće u iranskom svemirskom programu.

Modul je, zajedno sa CubeSat-om, postavljen u eliptičnu orbitu u rasponu od 300 km do 410 km. Ova dvostepena raketa za lansiranje satelita ili budućih nuklearnih ili konvencionalnih bojevih glava na tečno gorivo sa ukupnom nosivošću bojeve glave do skoro dvije tone je direktan rezultat saradnje Ruske Federacije i Irana. Ovo je bio siguran znak da Iran ima raketu dovoljne nosivosti i dometa za prijenos nuklearne bojeve glave. Ova informacija uz izvještaje Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), da Iran ima oko 408,6 kilograma urana obogaćenog do 60 posto, što je vrlo blizu 90 posto potrebnih za nuklearnu bojevu glave i da je ukupna iranska zaliha obogaćenog urana procijenjena je na 9247,6 kilograma, što je 45 puta više od ograničenja postavljenog sporazumom iz 2015. godine je bila više nego siguran znak da je Iran blizu izradi atomske bombe.

Zbog ovoga je u prvoj noći napada Izraela na Iran, kompletna infrastruktura za proizvodnju nuklearnog goriva i postrojenja za dalji razvoj i obogaćivanje radioaktivnog materijala bila cilj broj 1. Ako krenemo redom Objekat u Fordowu je netaknut. Objekat u Natanzu - podzemni dio je netaknut, nadzemne konstrukcije su uništene. Fabrika u Isfahanu - značajno oštećena. I pored dobro pripremljenog napada Izrael nije bio u stanju da uništi kompletnu iransku infrastrukturu za proizvodnju atomske bombe, posebno se to odnosi na objekat u Fordowu koji je najvažnija i ujedno i najteža meta, jer je gotovo kompletan pod zemljom. Očito je da su iranski kapaciteti za proizvodnju atomske bombe načeti, da su i naučnici koji su likvidirani u prvom napadu predstavljali vrlo važan resurs za kompletna process izrade atomske bombe. To će usporiti kompletan proces, ali ga suštinski neće zaustaviti.   

Očito da operacija, koja je u prvim satima izgledala kao demonstracija potpune kontrole i tehnološke nadmoći Izraela (ne samo zbog medijskih operacija i izjava da su svi ciljevi gađani), ulazi u fazu dugotrajne konfrontacije, gdje je Izrael gubio element iznenađenja i bio primoran da pređe u otvoreni rat sa Iranom što je trebalo izbjeći.

Početni šok od izraelskih udara – eliminacija generala, uništavanje nuklearne infrastrukture, onesposobljavanje položaja protuzračne odbrane i lansera – bio je stvaran. Ali nakon detaljnijeg ispitivanja, postalo je jasno da je struktura komandovanja iranskim oružanim snagama, iako pogođena, ipak preživjela. Likvidacija glavnih vojnih ličnosti ozbiljno je utjecalo na koordinaciju, ali se vertikala uspjela reorganizirati za manje od jednog dana i počele su mjere odmazde. Ovo ukazuje na postojanje gotovog sistema dupliciranja komandovanja, autonomnih štabova i unaprijed pripremljenih kriznih protokola. Ključno pitanje je: ima li Izrael dovoljno resursa da sam provede takvu kampanju? Treći dan je tačka nakon koje polako počinju da djeluju logistička ograničenja, prvenstveno za avijaciju. Do sada nije bilo službenog saopćenja o zahtjevu za podršku Sjedinjenih Država, ali svi znakovi pripreme za takav apel već su na površini.

Sa druge strane iranski uzvratni napad je i pored ograničenja pokazao moć modernih iranskih projektila, koje su uspješno probile Iron Dome i američke sisteme protuzračne odbrane, uključujući THAAD. Hipersonične rakete Al Fattah su još jednom pokazale svoju nadmoć demonstrirajući ogromnu superiornost nad postojećim sistemima protuzračne odbrane. Izrael sa žaljenjem napominje da Iran lansira manje projektila, ali to čini preciznije i efikasnije nego 2024. godine.

Opcije nuklearnog sporazuma sa SAD-om i blokade Hormuškog moreuza su još uvijek na stolu. Iran je spreman i za pregovore i za teške scenarije. Pored blokade Hormuškog moreuza, to uključuje i povlačenje iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Zastoj u nuklearnim pregovorima sa SAD bio je derivat američke želje da Iranu oduzme nuklearnu energiju i programe proizvodnje raketa. SAD još nisu javno izrazile želju da se uključe u rat na strani Izraela, što Izrael zaista želi i traži, ali je i njima ova opcija na stolu, oni zasada samo gledaju kako da se Izrael efikasno iznese sa novonastalom situacijom. Sa druge strane prema mnogim nepotvrđenim izvještajima, Kina i Pakistan pružaju indirektnu podršku Iranu.

Izrael, zauzvrat, obnavlja svoj koncept udara. Prvi dan udara protekao je u sagledavanju efekata narušavanja programa proizvodnje nuklearne energije i uništavanja komandne infrastrukture. Sada se fokus Izraela pomjera na pomicanje vatre po dubini, odnosno udare na skladišta, baze i kompletnu  infrastrukturu na zapadu zemlje, u regiji Kermanshah, gdje su koncentrirane raketne jedinice i logistika snabdijevanja. To sugerira da je strateška kampanja za brzo "nuliranje" Irana propala, te je počela druga faza – faza oduzimanju Iranu resursa za vođenje rata.

Izrael još nije izgubio, ali nije ni pobijedio. Iran nije izgubio, ali nije odgovorio na način koji bi smirio Izrael. Sada je rat ušao u fazu gdje pobjednik neće biti onaj koji zada prvi devastirajući udarac, već onaj koji može dokrajčiti neprijatelja i sam ne ostati bez para. I ovdje, po prvi put u operaciji, Izrael ima tačku ozbiljne napetosti - potrebu da zatraži pomoć izvana. A ako SAD ne reaguju ili odugovlače – cijela kampanja će dobiti drugačiju političku geometriju.