Kada je predsjednik Donald Trump u srijedu objavio da okončava američki rat protiv Irana i pere ruke od problematičnog Hormuškog tjesnaca, pozvao se na ono što voli nazivati američkom "energetskom dominacijom" - SAD postale su najveći proizvođač nafte na svijetu i više ne moraju silom osiguravati Perzijski zaljev.

- SAD gotovo nikako ne uvoze naftu kroz Hormuški tjesnac i neće je uvoziti ni u budućnosti. Ne treba nam - izjavio je.

To je novost za naftnu i plinsku industriju. Trump je u pravu - protok nafte iz Perzijskog zaljeva u SAD daleko je manji nego što je nekad bio. Ali bez obzira na ono što on kaže, industrija je itekako svjesna koliko je ta nafta još uvijek važna. Zato izvršni direktori već sedmicama mole Trumpa da okonča iranski stisak nad tjesnacem, koji je i dalje ključan za globalno tržište na kojem posluju.

I to je još jedan razlog zašto je vrijeme da se na listu dugogodišnjih političkih i ekonomskih dinamika koje je Trump uspješno bacio u haos dodaju i naftne kompanije i nacionalna sigurnost.

Vrtoglavi efekti iranskog rata zapravo se čine kao kraj dugog perioda tokom kojeg je rastuća proizvodnja nafte i plina kod kuće značila da su američki politički lideri osjećali da se mogu manje brinuti o rizicima američkih vojnih intervencija povezanih s energijom, a energetski rukovodioci nisu morali brinuti o američkoj vanjskoj politici kao glavnom riziku za svoje poslovanje.

Umjesto toga, Trumpov rat u Iranu - da ne spominjemo njegovo nominalno preuzimanje Venecuele - ponovno je sudario energetsku i vanjsku politiku, na nepredvidive načine. A energetski rukovodioci su zaista zabrinuti.

Većim dijelom posljednje dvije decenije, lideri obje stranke govorili su da će procvat eksploatacije škriljca potaknut hidrauličkim frakturiranjem, koji je oslobodio nalet američke nafte i plina na svjetsko tržište, okončati američku ovisnost o stranoj sirovoj nafti i mučnu vojnu upletenost u Perzijskom zaljevu koja dominira američkom vanjskom politikom i Bliskim istokom još od 1970-ih.

Neuspjeh u Iranu

Paranoja u Bijeloj kući: Hegseth otpušta generale, boji se da će ga Trump prekrižiti

Prevelika globalna ponuda, koja je djelimično proizašla iz tog procvata, ostavila je SAD manje izloženim skokovima cijena nego Aziju i Evropu, te je navela Trumpovu administraciju da američko-izraelskim napadima na Iran prošlog mjeseca pristupi kao relativno niskorizičnim, s ekonomske perspektive.

No, američki i izraelski napadi na Iran u martu i odmazda koja je uslijedila jasno su pokazali da problemi u Perzijskom zaljevu i dalje znače probleme za globalne tokove energije i za velike naftne (i plinske) kompanije, čiji se investicijski budžeti mijenjaju. To je brzo izazvalo globalnu energetsku krizu i, zahvaljujući mehanici američke rafinerijske industrije, Amerikanci su bili manje zaštićeni od naglog porasta cijena u SAD-u nego što je prosječni potrošač mogao očekivati.

Iako visoke cijene pružaju finansijski jastuk velikim naftnim i plinskim kompanijama, rat je u njihove investicijske odluke unio svaku vrstu neizvjesnosti, što je dominiralo razgovorima na industrijskoj konferenciji CERAWeek u Houstonu prošle sedmice. Rat je iznenada ponovno u javni diskurs uveo koncepte poput pratnje mornaričkih tankera, prvi put korištenih tokom iransko-iračkog rata 1987-1988. Rukovodioci energetskih kompanija požurili su odbiti prijedloge - poput ponovnog uvođenja zabrane izvoza sirove nafte koju su bivši predsjednik Barack Obama i kongresni republikanci ukinuli 2015. - i bili su iznenađujuće eksplicitni o vojnim ishodima koje žele vidjeti, dok su neki zvučali kao republikanci iz nekog drugog doba.

- Ako razgovarate s izvršnim direktorima članica (Američkog naftnog instituta), oni također žele biti sigurni da završavamo posao u Iranu. Ne možemo ostaviti Iran u poziciji u kojoj mogu kontrolirati tjesnac bilo kojim dronom koji ispale bilo kojeg dana - rekao je za POLITICO na konferenciji CERAWeek predsjednik API-ja Mike Sommers, koji je nekada bio šef kabineta bivšeg predsjedavajućeg Predstavničkog doma Johna Boehnera.

Teško je imenovati industriju koja je više povezana s američkom vanjskom politikom širom svijeta - osim odbrane, naravno - od sektora nafte i plina. Dok je Franklin Roosevelt prvi sklopio dogovor sa saudijskim kraljevima kako bi osigurao sigurnost u zamjenu za naftu, Jimmy Carter je 1980. godine, kao dio svoje tzv. Carterove doktrine, bio prvi predsjednik koji je izjavio da će SAD dovesti američke vojnike u opasnost kako bi stranoj sili uskratile kontrolu nad Perzijskim zaljevom. U narednim decenijama američka vojska raspoređena je kako bi zaštitila Hormuški tjesnac i oslobodila naftom bogati Kuvajt od invazijskih snaga Saddama Husseina. Invazija Georgea W. Busha na Irak 2003. godine odnosila se na mnogo stvari, ali potreba da se osigura američka dominacija u energetski bogatoj regiji svakako je bila jedna od njih.

Čak i na vrhuncu napora Bidenove administracije da revolucionira ulaganja u energiju vjetra i sunca (ulaganja u vjetar su sada uglavnom zaustavljena ili poništena od Trumpove administracije), nafta nije nikuda nestajala. Zvaničnici obje stranke tvrdili su da će ih proizvodnja u SAD-u zaštititi od energetskih šokova i skupih vojnih obaveza. SAD su iskoristile svoju moć u proizvodnji plina kako bi pomogle Evropi da preživi energetske efekte ruske invazije na Ukrajinu i četverogodišnjeg rata.

Oslonac SAD-a

Tajni sastanci u Washingtonu: Trump ima plan za aneksiju bogate kanadske provincije

No, u posljednje dvije decenije došlo je do jasne promjene, kaže Meghan O'Sullivan, koja je dvije godine bila zamjenica savjetnika za nacionalnu sigurnost za Irak i Afganistan pod Georgeom W. Bushom, a sada vodi Belferov centar za nauku i međunarodne poslove na Harvardovoj školi Kennedy.

- Energija je izgubila na važnosti - ne zato što je prestala biti važna, već zato što je obilje promijenilo računicu. S obzirom na to da SAD uživaju u proizvodnom procvatu i da globalna tržišta uglavnom osiguravaju snabdijevanje, kreatori politike nisu morali razmišljati o energiji kao o obavezujućem ograničenju vanjske politike, niti kao o njenom centralnom cilju - rekla mi je prošle sedmice.

Kao što je Trumpova vlastita Strategija nacionalne sigurnosti krajem 2025. navela: "Kako ova administracija ukida ili ublažava restriktivne energetske politike, a američka proizvodnja energije raste, američki historijski razlog za fokusiranje na Bliski istok će nestati."

Sada, tvrdi O'Sullivan, iranska dinamika, nominalno preuzimanje Venecuele od strane Trumpove administracije i američka blokada Kube gorivom pokazuju da se energetski interesi opet koriste kao alat i meta.

Trumpova administracija učinila je gotovo sve što je mogla kako bi ukinula pravila o klimi i okolišu iz Bidenove i Obamine ere na domaćem planu, ali njeni potezi kada je riječ o nafti i plinu u inostranstvu bili su manje predvidljivi ostavljajući velike naftne i plinske kompanije da jednostavno pokušavaju pratiti promjene.

Uzmimo za primjer pritisak na venezuelanskog vođu Nicolasa Madura od Trumpove administracije u januaru. Nakon što je predsjednik Trump pozvao američke kompanije da ulažu u naftom bogatu, ali ugroženu zemlju, rukovodioci naftne i plinske industrije bili su razočarani, a izvršni direktor ExxonMobila Darren Woods nazvao je zemlju "trenutno nepodobnom za ulaganje".

To bi se moglo promijeniti, jer s jenjavanjem domaćeg procvata škriljca, veliki naftni i plinski koncerni ponovno se okreću inostranstvu - nazad Bliskom istoku, nekada haotičnim, a sada stabilnim proizvodnim poljima u Iraku i Libiji. Ali "veća geopolitička premija rizika u regiji nije im od koristi", rekao mi je Jason Bordoff, direktor Centra za globalnu energetsku politiku na Columbiji i bivši viši direktor za energiju i klimatske promjene u Vijeću nacionalne sigurnosti Baracka Obame.

Kratkoročno gledano, još uvijek nije jasno hoće li Trump ispuniti svoju prijetnju da će napustiti Hormuški tjesnac ili će naložiti američkoj vojsci da ga osigura, na ovaj ili onaj način.

Šta je jasno? U svijetu u kojem su nafta i plin još uvijek kraljevi, SAD nisu toliko "energetski dominantne" kao što se možda čini. Bez obzira na to ko je na vlasti.