U Washingtonu se ponovo šapuće o Iranu, a u centru tih špekulacija nalazi se Donald Trump i navodne "opcije" koje mu stoje na raspolaganju. Prema pojedinim izvještajima, Trump se povukao s ivice otvorenog sukoba - jedni tvrde da su ga na to upozorili zaljevski saveznici, a i Turska, strahujući od ozbiljnih posljedica po region, dok drugi navode da bivši predsjednik ne želi povući okidač bez čvrstih garancija generala o "brzom i odlučnom" udaru. Takve garancije, međutim, niko nije bio u stanju dati.
Kada se hladno sagledaju činjenice, postaje jasno da američke opcije prema Iranu nisu ni približno široke kako se to često predstavlja u javnosti.
Prva i najčešće pominjana mjera jesu dodatne sankcije. Trump bi, bez sumnje, mogao najaviti novi paket ekonomskih restrikcija, ali bi njihov stvarni efekat bio marginalan. Iran je decenijama nosio titulu najviše sankcionisane države na svijetu, sa više od šest hiljada mjera osmišljenih da uguše ekonomiju i svedu izvoz nafte na nulu. Iako su te sankcije teško pogodile obične građane, njihovi strateški ciljevi - promjena režima ili zaustavljanje razvoja - doživjeli su potpuni neuspjeh. Uprkos pritiscima, Iran je izgradio najširu industrijsku bazu na Bliskom istoku, proizvodeći sve od automobila i potrošačke robe do sofisticirane vojne opreme, dok je paralelno razvio i respektabilnu ekonomiju znanja.
Osim toga, sankcije nisu izolovale Iran od svijeta. Naprotiv, Teheran je posljednjih godina učvrstio međunarodne veze, postavši član Šangajske organizacije za saradnju 2023. i BRICS-a 2024. godine, te produbivši strateška partnerstva s Rusijom i Kinom.
Druga opcija koja se često spominje jesu zračni udari. Takav potez bi možda zadovoljio neokonzervativne krugove u Washingtonu i poslužio kao demonstracija sile, ali bi konkretni rezultati bili upitni. Iskustvo Izraela to jasno pokazuje. U junu 2025. izraelske snage izvele su masovni iznenadni napad u kojem je poginulo oko 1.200 Iranaca, uključujući visoke zvaničnike i generale. Vlada nije srušena, a odgovor Teherana bio je toliko snažan i ponižavajući da se Izrael ni mjesecima kasnije nije u potpunosti oporavio. Napad koji je planiran godinama, pa čak i decenijama, pokazao se strateški jalovim. Iran je jasno poručio da bi isti scenario čekao i američke snage i interese širom regiona u slučaju slične eskalacije.
Najradikalnija opcija - kopnena invazija - djeluje gotovo nezamislivo, ali se povremeno ipak pojavljuje u ekstremnim scenarijima. Takav sukob, po uzoru na Irak 2003. godine, imao bi katastrofalne posljedice. Iran je prirodna planinska tvrđava sa ogromnim brojem potencijalnih branilaca i višedecenijskim iskustvom u asimetričnom i gerilskom ratovanju. Prema procjenama instituta Cato, za "pacifikaciju" zemlje bilo bi potrebno oko 1,6 miliona vojnika. Već 2002. godine jedna vojna simulacija pokazala je da bi Iran u prvim fazama rata mogao potopiti 19 američkih brodova i nanijeti oko 20.000 žrtava – i to prije nego što je razvio današnje raketne i dronske kapacitete. Takav rat bi destabilizirao čitav Bliski istok do mjere da bi čak i Vijetnam djelovao kao ograničen konflikt.
Preostaje diplomatija – jedina opcija koja bi realno mogla smanjiti tenzije, umiriti zaljevske saveznike i otvoriti prostor za racionalniji odnos prema Iranu, uključujući i pitanje nuklearnog programa. Međutim, za takav zaokret Sjedinjene Države bi morale preispitati vlastiti odnos s Izraelom, smanjiti utjecaj proizraelskog lobija i prestati koristiti vlastitu vojsku kao instrument tuđih regionalnih ambicija.
U konačnici, Trump možda vjeruje da ima izbor. No stvarnost pokazuje da se američka politika prema Iranu već godinama kreće unutar vrlo uskog, gotovo zatvorenog kruga loših opcija - od kojih nijedna ne garantuje stabilnost, a mnoge vode ka ozbiljnom globalnom potresu.
