Kao i nakon svake dosadašnje katastrofe koju su našem društvu priredili nesposobni ignoramusi i ambiciozni diletantni iz nametnute Trojka, tako se i prilikom "iznenadnih" sniježnih padavina u mjesecu januaru, a koje su opet zatekle aktuelnu vlast u Kantonu Sarajevo, kontrola štete vodi u duhu specifične boljševičke uravnilovke u kojoj se na ravne časti ne dijele prihodi već odgovornost.
Tako za neočišćene i snijegom zatrpane ulice, kolaps javnog saobraćaja i uopće potpunu nespremnost komunalnih službi da obavljaju svoje zadatke nisu više isključivo odgovorne relevantne javne službe koje je vlast Trojke do vrha napunila svojim nesposobnim nehljebima, niti je odgovorna takva korumpirana vlast već su odgovorni građani. Svi građani.
Poruka vlade Kantona Sarajevo koju je, prvo preko svojih botova, a zatim i dužnosnika poslala građanima glasi: "Lopate u ruke". Građani su dužni da čiste i održavaju ulice za čije održavanje već ionako, a očito nizašto, plaćaju tokom cijele godine.
Kadrovi Trojke su sasvim eksplicitni u ovakvim tvrdnjama pa je tako premijer Kantona Sarajevo, Nihad Uk poručio: "U ovakvim okolnostima, odgovornost je zajednička", a što će reći da su za čiste i prohodne ulice odgovorni i građani koliko i vlast i hiljade njenih strateški nakrcanih uhljeba po javnim i komunalnim preduzećima. Izgleda da su za "genetski predodređene" kadrove Trojke rezervisane isključivo privilegije i prava, bez odgovornosti i dužnosti.
U takvoj konstrukciji vlasti, a koja je možda najvažnije obilježje dosadašnje vladavine nametnute Trojke, nisu više u pitanju pojedinačni propusti već čitava kultura zapanjujuće institucionalne nekompetencije. Nesposobnost i bijeg od odgovornosti su od početka osnovni mehanizmi Trojkine vladavine.
Javna preduzeća i službe su pretvorene u skloništa i odmarališta nesposobnih kadrova bez znanja, iskustva i bilo kakvog osjećaja odgovornosti, a "rukovođenje i komandovanje" za vrijeme kriznih trenutaka se svelo na improvizaciju, beskrajne izgovore i najgore od svega: emocionalne ucjene građana. Sve to kako bi se odgovornost rasporedila po čitavom društvu, a krivica amortizirala umjesto usmjerila na jedinu pravu adresu - aktuelne vlasti Trojke.
Ovo plansko razvodnjavanje odgovornosti je postalo ključni mehanizam opstanka vlasti Trojke. Svaki put kada je Tojkin sistem, ako ga tako uopće možemo i nazvati, zakazao, krivac se nije tražio tamo gdje se donose odluke, raspoređuju budžeti i imenuju rukovodioci, nego se odgovornost raspoređivala po čitavom društvu: eto svi smo pomalo krivi, pa stoga na kraju nije kriv niko, ponajmanje vlast. Umjesto da se rješavaju, problemi se raspoređuju po čitavom društvu u nadi da će se tako raspoređenoj krivici izgubiti konkretna imena.
Tako obični građanin postaje dežurni krivac za prljave ili zatrpane ulice, neprohodne saobraćajnice, kolaps komunalnih službi i potpuni institucionalni nemar, iako je građanin taj koji te službe finansira i kojem su one dužne polagati račune.
To dovodi do perverzne inverzije: vlast više nije servis građana već su građani besplatna radna snaga koja je dužna nadomjestiti nerad vlast.
Ovakva praksa nije nastala slučajno. Ona je logični proizvod i prirodna posljedica suštinske nelegitimnosti vlasti Trojke, njenog diletantizma, amaterizma i nepotizma koji je pojeo i minimum profesionalnih standarda u obnašanju vlasti. Kada se ključne pozicije sistema popune na osnovu rodbinskih, interesnih i stranačkih kriterija, takav sistem može opstati jedino bijegom od odgovornosti i proizvodnjom alibija. A najefikasniji alibi je kolektivna krivica gdje su krivi svi i niko pa stoga niko i ne mora odgovarati, podnijeti ostavku, snostiti pravne ili političke posljedice.
Sve dok se odgovornost ne vrati tamo gdje joj je mjesto, u institucije i na one koji njima upravljaju, gledat ćemo ovaj mutirani nipotistički boljševizam, vlast polupismenih nehljeba, gdje se kolektivizira odgovornost, ali privatizira privilegija.
