Ovih dana društvene mreže gore od oduševljenja. Samoprozvani čuvari građanskih vrijednosti i vatreni pobornici vladajuće Trojke utrkuju se u pohvalama na račun susjedne Hrvatske.

Razlog?

Zagreb je lupio rampu Milošu Koviću, beogradskom historičaru poznatom po radikalnim stavovima, proglasivši ga prijetnjom po nacionalnu sigurnost i javni red. Ipak, iza ovog euforičnog aplaudiranja tuđoj odlučnosti krije se duboka provalija licemjerja i kolektivne amnezije.

Iako s ushićenjem gledaju prema granici na Batrovcima, pristalice Trojke namjerno zatvaraju oči pred onim što se dešava na granicama Bosne i Hercegovine. Naime, isti onaj Miloš Ković kojem Hrvatska danas brani ulazak, u našu zemlju ulazi slobodno i bez ikakvih smetnji. I to ne slučajno.

Zaboravlja se, ili se želi zaboraviti, da je Milošu Koviću ulazak u Bosnu i Hercegovinu prvobitno bio zabranjen u martu 2022. godine, u mandatu bivšeg direktora Obavještajno-sigurnosne agencije Osmana Mehmedagića, uz jasnu ocjenu da predstavlja prijetnju po sigurnost države. Međutim, dolaskom "novih vjetrova" i instaliranjem Almira Džuve na čelo OSA-e od Trojke, sigurnosna procjena se čudesno promijenila. Pod palicom Džuve, OSA je ekspresno ukinula zabranu ne samo Koviću, već i Goranu Petronijeviću, advokatu Radovana Karadžića i čovjeku koji ne propušta priliku da negira genocid u Srebrenici.

Danas opet svjedočimo apsurdu. Oni koji su direktno ili indirektno podržali (ili makar prešutjeli) Džuvino "otvaranje vrata" radikalnim negatorima države i historije, sada slave Hrvatsku jer radi ono što je njihova vlast poništila. Lakše je na Facebooku glumiti Evropljanina hvaleći poteze Zagreba, nego se suočiti s neugodnom činjenicom da je aktuelna vlast u Sarajevu, kroz kadrovska rješenja u OSA-i, omogućila rehabilitaciju onih koje čitav demokratski svijet drži na distanci.