Kada ostanete bez realnih osnova za ponuditi politički program koji će građanima objasniti svekoliki nerad i nered koji u sistemu ostavljaju stranke Trojke (NiP, SDP, Naša stranka), jedino što vam kao narativno opredjeljenje na brzinu sklopljene strategije ostaje jeste napad na političke protivnike oličene u strankama opozicije.

Strah od polaganja računa građanima - koji su tokom protekle skoro četiri godine imali priliku vidjeti šta znači kada improvizovane skupine zauzmu pozicije koje bi trebale pripadati istinski probosanski orijentisanim opcijama - stranke Trojke dovodi u situaciju da negiraju vlastite, ranije žustro branjene stavove.

Sada, kada se izbori približavaju, birani partneri u vlasti postaju političke podmornice tuđih interesa, ruske kamikaze koje blokiraju evropski put BiH i tome slične metaforički iskazane babaroge, koje su se od poželjnih saradnika transformisale u opasnosti i državne neprijatelje. Kao da to ranije nisu bili.

Zapravo, jedino što je suštinski drugačije jeste to što su tako destruktivno nastrojene sile po prvi put naišle na plodno tlo neznanja i izostanka bilo kakvih državničkih odlika eksponenata stranaka Trojke, pa su uspjeli ono što im se decenijama ranije onemogućavalo u nekim drugim konstelacijama političkih odnosa.

Postati vlast sa ad hoc principima djelovanja, bez adekvatnog navigiranja onoga što bi trebala biti probosanska politička snaga koja uvijek i jedino štiti državne, a ne partikularne interese predsjednika političkih partija koji se žele takvima deklarisati, nikako nije mogla parirati velikom aparatu stranaka hrvatskog i srpskog političkog korpusa. Stoga se, potkapacitirana i u stanju permanentnog lutanja između suštinski dvije vjekovno divergentne ideologije, nikada nije bila u stanju principijelno postaviti na način na koji to omogućava sistem. Jer ne znaju šta je sistem.

Bez politički relevantnog iskustva i cijeneći jedino događaje koje je moguće epitetno kvalifikovati brzinom, promovisanje strategija ostaje domen djelovanja do kojeg se tokom aktuelnog mandatnog perioda nikada nije ni došlo. Ostalo se na nivou repetitivnog insistiranja na "najbrže formiranom Vijeću ministara", ignorišući činjenicu da je ono kao takvo nastalo upravo jer se vlast najbrže formira s onima koji ne insistiraju na bilo kakvim principima osim vlastitog pozicioniranja u izvršnoj vlasti.

Rijetko se kada ranije moglo svjedočiti scenariju u kojem su se dojučerašnji lokalni političari groteskno instalirali u državnu vlast na pozicijama za koje je iskustvo u mnogo čemu važnije i složenije od onoga na koje vas priprema razmatranje strategija upravljanja komunalijama.

Razgradnja sistema

Crveni karton za vlast: Mandat afera i nesposobnosti

Evropski put BiH urušio se pod teretom interesnih odnosa Trojke, HDZ-a i SNSD-a, a Bosna i Hercegovina - radom zakonodavnih tijela u kojima je Trojka smatrala da s partnerima posjeduje prohodnost koja će biti produktivna - ostaje iza ratom zahvaćene Ukrajine, čiji je parlament usvojio na stotine važnih zakona kako bi tu zemlju približio EU.

Za to vrijeme, u našoj zemlji, u miru, nikada nisu bile veće blokade rada državnog Doma naroda, u kojem su predstavnici Bošnjaka iz opozicije morali biti ti koji zaustavljaju često neustavne procese s izrazito ideološki obojenom pozadinom. Trojke tu nije bilo.

Sada, na samo korak od zvaničnog početka izborne kampanje za ovogodišnje Opće izbore, isti ti koji su već godinama vlast pozivaju da se imperativno u BiH napravi "proevropska vlast s ciljem popravljanja uslova života".

Kada vlast tako otvoreno prizna da je njeno upravljanje bilo tako "učinkovito" da ga je potrebno popravljati jer je nanijelo direktnu štetu svakodnevnom životu građana, ocjena rada sama se nameće i nimalo nije pozitivna.

"Alternativa postojećem sistemu je Trojka", tvrdi aktuelni ministar vanjskih poslova BiH i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković.

Pa, postojeći sistem jeste Trojka. Dakle, Trojka ne može biti alternativa Trojki. Logika je to specifična za Konakovića, u kojoj se linija koja odvaja vlast od opozicije pokušava zamagliti, te se na sve to još uvijek govori u kategorijama "režima", kao da upravo NiP nije režim već godinama. Time se pokušava normalizirati činjenica da se vlast uči vladanju u vremenu dok jeste vlast.

Ali država to ne trpi. Sistem ne trpi greške. Država nema luksuz pustiti strankama Trojke da se na teškom mukom izgrađenoj snazi institucija vježbaju dok se nalazi pod velikim napadima - kako unutrašnjim, tako i vanjskim, podržanim geopolitičkim odnosima koji su se za naše prilike nepovoljno promijenili i koji demoniziraju većinski narod u BiH.

Ono što smo gledali na bh. političkoj sceni proteklih nekoliko godina jeste slabljenje države i pokušaj relativiziranja njene supstance na način koji bi olakšao rasparčavanje BiH, tiho ili faktičko. Jedino što se tome može suprotstaviti - jer proces i dalje traje i ostat će vječito nastojanje - jeste snaga političkog elementa koji je stabilizovao sistem u vremenu najvećih kriza i koji posjeduje lidera. Bez igre dima i ogledala.