Kada je u decembru 1995. godine, Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, uveden Ured visokog predstavnika (OHR), niko nije slutio da će se ta institucija u Sarajevu zadržati decenijama. U tim prvim postratnim danima, međunarodna zajednica je na OHR gledala kao na privremeni, tehnički mehanizam čiji je jedini zadatak bio da u kratkom, tranzicionom periodu koordinira civilnu implementaciju mira. Planeri iz Dejtona i Pariza vjerovali su da će se uloga stranog supervizora ugasiti čim se uspostave osnovne državne funkcije i održe prvi slobodni izbori, predviđajući da će domaće elite brzo preuzeti punu odgovornost za sudbinu zemlje.

Međutim, ono što je zamišljeno kao kratkoročna "skela" za izgradnju novog poretka, s godinama se transformiralo u neizostavan, a često i najmoćniji stub bh. političke strukture. Umjesto planiranog povlačenja, duboke etničke podjele i sistemske blokade pretvorile su zgradu u sarajevskom naselju Kovačići u trajni simbol međunarodnog tutorstva.

Sudbonosno zasjedanje

Agenda 5+2 i budućnost OHR-a: BiH u osvit izbora novog visokog predstavnika

Decenije su prolazile, a OHR je, nasuprot svim prvobitnim prognozama, evoluirao iz statusa posmatrača u ulogu vrhovnog arbitra, postajući tihi svjedok i aktivni sudionik historije u kojoj je "privremenost" postala jedina konstanta bh. zbilje.

Era simbola i bonskih ovlaštenja

Prvi čovjek OHR-a, Šveđanin Carl Bildt, bio je više posrednik nego vladar. Njegov mandat, koji je trajao od 1995. do 1997. godine, protekao je u pokušajima da se uspostavi elementarna komunikacija između dojučerašnjih neprijatelja. U to vrijeme, OHR je bio "tigar bez zuba", a Bildt diplomata koji je doslovno molio za saradnju.

Preokret nastaje 1997. godine dolaskom Španca Carlosa Westendorpa. Na konferenciji u Bonnu, visokom predstavniku su dodijeljena famozna "bonska ovlaštenja", tj. pravo da nametne zakone i smjenjuje izabrane zvaničnike. Westendorp ih je iskoristio da Bosni i Hercegovini podari "novo lice" nametanjem zastave, himne, grba i konvertibilne marke. Dok su domaći lideri godinama vijećali, Westendorp je jednim potpisom riješio pitanje registarskih tablica, omogućivši slobodu kretanja kroz entitete.

Njegov nasljednik, Austrijanac Wolfgang Petritsch, koji je bio u mandatu od 1999. do 2002. godine, fokusirao se na suštinu države. Njegov "Sarajevski sporazum" iz 2002. godine o ustavnim promjenama proglasio je Srbe, Hrvate i Bošnjake konstitutivnim na cijeloj teritoriji države, dokazujući da OHR ima moć da mijenja čak i entitetske ustave.

"Vrhovni vladar" Paddy Ashdown

Mandat Paddyja Ashdowna od 2002. do 2006. godine ostaje upamćen kao "najintervencionističkiji".

Ashdown je smijenio na stotine funkcionera, ukinuo entitetska ministarstva odbrane, formirao Oružane snage Bosne i Hercegovine, Obavještajno-sigurnosnu agenciju (OSA) i Upravu za indirektno oporezivanje. Pod njegovom palicom, Bosna i Hercegovina je dobila obrise moderne države, ali uz kritike da se zemljom upravlja kao kolonijom.

Ograničen mandat

Landi dolazi na dvije godine: Počinje li odbrojavanje do zatvaranja OHR-a?

Nakon Ashdownovog "čeličnog" doba, uslijedio je pokušaj povlačenja. Naime, Nijemac Christian Schwarz-Schilling promovirao je princip "domaćih rješenja". Iako je osigurao pravni status Memorijalnom centru u Potočarima, njegov jednogodišnji mandat (od 2006. do 2007. godine) percipiran je kao period stagnacije, što je dovelo do zaključka međunarodne zajednice da naša zemlja još nije spremna za samostalan hod.

Inzkovo finale

Slovački diplomata Miroslav Lajčák od 2007. do 2009. godine pokušao je uvesti red u rad Vijeća ministara, ali se suočio s prvim ozbiljnim otporima iz entiteta Republika Srpska koji su nagovijestili krizu autoriteta OHR-a.

Nakon njega dolazi Valentin Inzko, austrijski diplomata koji će na poziciji ostati rekordnih 12 godina, tj. od 2009. do 2021. godine. Njegov mandat obilježila je politika "duboke zabrinutosti" i rijetko korištenje bonskih ovlaštenja, zbog čega je bio meta kritika probosanskih snaga.

Uprkos svemu, Inzko je otišao sa stilom. Nekoliko dana prije odlaska nametnuo je dopune Krivičnog zakona kojima se kažnjava negiranje genocida, što je izazvalo najveću političku krizu u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, iako svjedočimo da još uvijek ove dopune nisu u potpunosti zaživjele u praksi.

Schmidtov povratak intervencionizmu

Još uvijek aktuelni visoki predstavnik, Nijemac Christian Schmidt, preuzeo je dužnost 2021. godine u atmosferi osporavanja njegovog legitimiteta od vlasti u RS-u i Rusiji. Schmidt je vratio bonska ovlaštenja na velika vrata. Njegove odluke u izbornoj noći 2022. godine, kojima je mijenjao Izborni zakon i Ustav FBiH radi "deblokade vlasti", izazvale su tektonske poremećaje na političkoj sceni. Schmidt se fokusirao na državnu imovinu i integritet izbornog procesa, ne libeći se da suspendira entitetske zakone.

U Sarajevu danas počinje dvodnevno zasjedanje Vijeća za implementaciju mira (PIC) s ciljem izbora novog visokog predstavnika. Bosna i Hercegovina se nalazi pred starim pitanjem može li funkcionirati bez "stranog tutora". Svaki od ovih osam diplomata unio je dio svog političkog senzibiliteta u Bosnu i Hercegovinu - od Bildtovog opreza do Ashdownove odlučnosti. Iako osporavan, OHR je bio i ostao ključni korektivni faktor u zemlji gdje je kompromis domaćih lidera decenijama najdeficitarnija roba.

Visoki predstavnik

Sumiranje Schmidtove ere: Diplomatija opasnih presedana i šamara demokratiji

Nasljeđe OHR-a svakako jeste u zakonima, ali i u činjenici da je, uprkos svim krizama, mir očuvan, a institucije, kakve-takve, izgrađene. Stoga je pitanje devetog visokog predstavnika pitanje odluke hoće li se našoj državi konačno pomoći da prestane preživljavati na milosti vanjskih pomagača te da ozbiljno krene putem punopravne evropske integracije ili će i dalje biti eksperimentalna arena za različite političko-diplomatsko-lobističke koncepte.