Postoje priče koje ni vrijeme ne uspijeva ublažiti. One ostaju jednako bolne i nakon tri decenije, urezane u sjećanja onih koji su preživjeli. Takva je i priča o Muhidinu Osmanoviću, žrtvi genocida u Srebrenici, koji je ubijen u julu 1995. godine, samo devet dana prije svog 33. rođendana.

Ovog 11. jula, sa još devet žrtava genocida, bit će ukopan u Potočarima.

Za magazin Stav, lica nakvašenih suzama, dok su milovale njegov tabut govorile su dvije žene koje je genocid zauvijek obilježio – supruga Samija Osmanović i kćerka Mediha Đozić. Samija je ostala udovica sa samo 26 godina i dvoje male djece, a Mediha je odrasla bez oca kojeg nije uspjela upamtiti.

Samija se posljednjeg susreta sa suprugom sjeća do najsitnijih detalja.

- Otišao je pet dana ranije na Jovino brdo. Bio je u vojsci. Više se nikada nismo vidjeli - kaže tihim glasom.

Kasnije su do nje stizale strašne informacije.

- Čula sam da je bio zarobljen u Kravici, da je bio ranjen u glavu - govori jecajući.

Godinama nije znala gdje je. Godinama nije imala ni mezar na koji bi mogla doći i Fatihu mu proučiti 

- Prije petnaest godina pronađena mu je samo jedna kost. A onda su još nekoliko kostiju pronašli u različitim grobnicama. Tek prošle godine pokrenula sam ukop, da mu se kosti smire, da mu učimo dove na mezaru - govori Samija. 

Ali Muhidin nije jedini član njene porodice kojeg je odnio genocid.

- Imam tri brata ukopana. Nijedan nije kompletan. Jedan je ukopan i bez glave. Oca nikada nismo pronašli, nijednu njegovu kost - ističe drhtavog glasa. 

Ipak, uprkos boli koja ne prestaje, Samija kaže da se u Srebrenicu uvijek vraća.

- Svaki dan je težak. Ovdje mi živi kćerka. Drago mi je doći, a istovremeno mi je teško. Ali šta ćemo… Ponosni smo na naše šehide - iskreno govori ona. 

U najtežim trenucima snagu pronalazi u vjeri.

- Često sam sanjala supruga. Sanjala sam da smo na nekom lijepom mjestu i da smo sretni. Oca i braću rijetko sanjam. Svaki dan im učim dove, dajem sadaku u njihovo ime. Elhamdulillah - kaže Samija. 

Njena kćerka Mediha imala je skoro šest godina kada je izgubila oca. Njen brat Tarik tada nije imao ni pune četiri godine. Nije mogao doći u Potočare, jer, kako porodica kaže, bol je i dalje prevelika.

Mediha kroz suze jedva izgovara da oca nije uspjela zapamtiti.

- Nisam ga zapamtila. Ne može se opisati ta bol. Bilo je teško odrastati bez oca, bez njegove podrške - govori. 

Godinama je pokušavala nadoknaditi ono što joj je genocid oduzeo.

- Kroz fotografije sam pokušavala zamisliti kako bi izgledali naši susreti, kakav bi bio naš odnos - dodaje ona dok je mali sin grli i briše suze. 

Iako ništa ne može vratiti izgubljene godine niti nadomjestiti očev zagrljaj kojeg nikada nije osjetila, mogućnost da njegovi posmrtni ostaci konačno pronađu smiraj donosi joj barem dio unutrašnjeg mira.

- To što će njegove kosti konačno smiriti daje mi neki smiraj. Da ga ukopamo i da imamo gdje otići, proučiti Fatihu - zaključuje Mediha. 

Priča porodice Osmanović jedna je od hiljada srebreničkih priča koje svjedoče da genocid nije završio u julu 1995. godine. Njegove posljedice žive i danas – u praznim stolicama za porodičnim stolom, u neostvarenim zagrljajima, u djeci koja su odrasla bez roditelja i u porodicama koje decenijama tragaju za tek jednom kosti svojih najmilijih kako bi im konačno mogle podariti dostojanstven mezar.