Prošle su 54 godine od pokretanja štrajka učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, 11. januara 1972. godine.
Gazi Husrev-begova medresa osnovana je 8. januara 1537. godine i spada među najstarije obrazovne institucije u Evropi.
U svom višestoljetnom postojanju Medresa je izrodila, obrazovala i odgojila mnogo velikana među muslimanima Balkana, posebno Bošnjacima, koji su dominantno njeni učenici.
Mnoge od dosadašnjih generacija Medrese susretale su se s raznim iskušenjima, ali iza svih iskušenja Medresa je ostajala i učenici u njoj. Medresa je nadživjela Osmansko carstvo, u kome je nastala, preživjela je Austro-Ugarsku, Kraljevinu Jugoslaviju, komunističku Jugoslaviju, dva svjetska rata, kao i brutalnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine. Nadživjela je i preživjela mnoge društvene sisteme i poretke koji joj nisu bili naklonjeni.
Po nekoliko stvari posebna, specifična i važna bila je 422. generacija Gazi Husrev‑begove medrese, koja je školu pohađala od 1967. do 1972. godine.
Prvo, to je bila do tada najbrojnija generacija Gazijine medrese s 88 upisanih učenika; drugo, a i najvažnije, bila je to generacija koja je pokrenula štrajk u Medresi, koji je trajao od 11. januara 1972. do 17. marta 1972. godine, a s ciljem poboljšanja kvaliteta obrazovanja u Medresi; treće, to je prva generacija Gazijine medrese koja je izdala monografiju svoje generacije, i to 50 godina nakon sjedenja u klupama Medrese. Monografija nosi naziv "Svjedok turbulentnog vremena", upravo zbog činjenice da su učenici ove generacije Medrese pokrenuli štrajk.
Iako su 1972. godine, kada je bio štrajk učenika u Gazijinoj medresi, bili maturanti i zahtjevi koje su imali ni na koji način nisu se mogli odnositi na njih, ipak su upravo oni bili organizatori štrajka jer su razmišljali široko i bili svjesni nedostataka koje imaju kao medresanti zbog kojih postaju hendikepirani u društvu i željeli su da se to izmijeni zbog generacija koje su pohađale Medresu nakon njih.
Štrajk je počeo 11. januara 1972. godine obustavom nastave.
Od 300 učenika u svim razredima, samo dva učenika nisu pristupila štrajku. Štrajk su pokrenuli i pripremili učenici petog razreda, upravo iz spomenute generacije. Prije samog stupanja u štrajk sve je temeljno pripremljeno, od zahtjeva, uvjeta, rokova, medijskih proglasa, i sve to u tajnosti. Prva dva razreda o štrajku upoznata su noć pred početak štrajka.
Štrajkački odbor činili su: Rešid Bilalić, Mustafa Spahić, Muris Hadžibaščaušević, Nazif Kadrić, Husejin Dreca, Asif Višća, Selim Sejdinović, Ahmed Halilović, Zijad Ljevaković, Mensur Mašetić, svi iz generacije maturanata 1967/1972, a uz njih su bili iz četvrtog razreda Kasim Kadić i Ibrahim Kovačević, te iz trećeg razreda Fikret Karčić.
Štrajkački proglas počinjao je kur'anskim ajetom "Bog neće izmijeniti situaciju jednog naroda sve dotle dok taj narod ne izmijeni sebe", a nastavljen je zahtjevima čije su ispunjenje očekivali. Bilo je sedam zahtjeva, a najvažniji zahtjev bio je vraćanje u nastavni program predmeta koji su ukinuti 1961/1962. godine - logika, filozofija, psihologija, matematika, fizičko vaspitanje i jedan evropski jezik, najpoželjniji je bio engleski.
Početak štrajkačkog proglasa pokazuje da su štrajkači duboko bili svjesni pozicije i svog naroda u tadašnjoj državi i komunističkom režimu, te odgovornosti koje ima Gazijina medresa i njeni učenici nakon što okončaju medresu i uključe se na ovaj ili onaj način u širu zajednicu. Tako da ovaj štrajk poprima i širu dimenziju od protesta učenika zbog nekih predmeta ili nastavnika. Na neki način, on poprima dimenziju borbe za nacionalno pitanje.
Da bi zaustavili štrajk, vlastodršci su slali pozive u vojsku svima koji su stasali za vojsku, a koji su bili među štrajkačima. No, štrajk je trajao.
Na kraju je Islamska zajednica odlučila privremeno obustaviti rad Medrese, isključiti iz Medrese sve đake iz petog razreda, iz 422. generacije, a policija je nakon ponovnog pokretanja nastave spriječila nastavak štrajka. Štrajk je trajao dva mjeseca i šest dana. Štrajkači su vraćeni u školske klupe, samo su oni koji su pozvani u vojsku morali odložiti maturu za godinu dana.
U prvi mah nakon štrajka nijedan od uvjeta štrajkača nije prihvaćen, ali s vremenom su u tišini prihvatani, tako da su vraćeni svi predmeti društvenih i prirodnih nauka, a Gazijina medresa ponovo je postala jedna od najboljih škola u Bosni i šire.
- Vrlo svjesno sam odabrao Medresu. Kao dječak, kada sam završio osmogodišnje školovanje, uočio sam, kada sam vidio spisak predmeta, da tu fali nečega što bi ipak trebalo da bude zastupljeno. Onda sam, ne kao organizatori, ali kao učesnik, postao vrlo inspiriran porukom da treba nadograditi nastavni plan i program. Nije mi padalo na pamet da se sakrijem u ćošak. Moj motiv, kako sam to tada razmuijevao, bio je - hoću, želim, da nastavni plan i program bude bolji, sadržajni, veći, u svakom pogledu - kazao je, između ostalog, prof. Mirsad Ćeman na programu povodom 50. godišnjice od štrajka, održanog 11. januara 2022. godine u Medresi.
Prof. Ahmed Halilović je naglasio da s bili vrlo odlučni i da su znali šta su željeli.
- Rekli smo - hoćemo to i to i nema nazad. Moja sjećanja na 11. januar su vezana za nevjerovatnu odlučnost i spremnost da snesemo bilo kakve posljedice, ali nema popuštanja. Možda je to ono što nas je najviše nosilo i održalo. Bio sam zadužen za kontakte s roditeljima, da im probam kazati da ne brinu, a bili smo im veliki izvor brige, kako će se završiti, svima im je, na neki način prijećeno, a na stranu što nam je prijećeno od sistema - prisjetio se on.
Jedan od štrajkača bio je i prof. Mustafa Spahić.
Podsjetio je da su, kao i sve druge generacije koje su upisale Medresu prije njih, slušali kako je ona na temeljima Kur'ana, sunneta i Vakufname škola u kojoj nije bilo ograničeno znanje, nauka, jezici, prirodne i društvene nauke. Međutim 1962. na 1963. godinu Medresa je osakaćena u broju predmeta, u planu i programu i sadržaju.
- I kod generacija prije nas tinjao je neki žal, frustracija, nezadovoljstvo i pitanje s kojim pravom je neko mogao da izbaci predmete koje je izbacio kad u Vakufnami stoji da se pored vjerskih predmeta trebaju izučavati i ona znanja koja nalaže vrijeme i običaji tog vremena. Tako smo, kad smo se 1972. godine vratili s ramazanske prakse, pokrenuli ideju da stupimo u štrajk. Prvo smo mi svi iz petog razreda zakleli se da ćemo istrajati u zahtjevima. Mi smo ovim štrajkom poslije 1949. godine prvi put ušli u medije, čulo se za nas, ušli smo u javnost u Bosni i Jugoslaviji. Čulo se da postoji neka škola pola milenija stara. Kad smo se vratili za Kurban-bajrama, Medresa je bila puna policije, nisu nam dali da nastavimo štrajk. Izbacili su nas iz Medrese, kasnije nas vratili da maturiramo, a zahtjeve su prihvatali kasnije bez puno halabuke. Činjenica je da je štrajk bio toliko čist, vrijedan, nesebičan, toliko iz srca i duše. Taj iskreni nijjet. Mi Medresu volimo i doživljavamo kao vlastiti život i u tome ne pravimo nikakvu razliku - ispričao je on.
Štrajk je, može se zaključiti, bio nevjerovatan čin, s obzirom na to da je zabilježen u vremenu koje je bilo dominantno jednopartijski postavljeno, kroz kontrolu svih procesa u društvu.
Medresa je kroz vrijeme ostala svjetionik znanja, razuma i vjere, na dobro društva u cjelini.
