Zvanična potvrda iz Mostara konačno je stigla. Igor Štimac više nije trener HŠK Zrinjski.

Iako će statističari podvući crtu ispod 31 pobjede, dva osvojena trofeja (Kup i Superkup) i historijskog proljeća u Evropi gdje su Plemići parirali jednom Crystal Palaceu, suština Štimčevog odlaska ne leži u brojevima. Ona leži u onome šta je Štimac radio van terena, u retorici koja je nanosila više reputacijske štete nego što je fudbalsko znanje donosilo koristi.

Iako se o pravim razlozima otkaza još uvijek može samo nagađati, nakon Štimčevih javnih istupa jasno je da je njegov "dugačak jezik" postao neizdrživ balast za upravu kluba. U gradu poput Mostara, gdje je mir krhak, gdje tenzije često vrebaju ispod površine, posao trenera nosi i jednu vrstu društvene odgovornosti. Štimac je tu odgovornost potpuno stavio na čekanje, birajući put populizma i nacionalističkih narativa.

Nacionalizam kao paravan za nesigurnost

U svom opširnom i prilično konfuznom obraćanju na društvenim mrežama, Štimac se zapitao: "Jesam li bio preglasan u iznošenju istine o položaju našeg naroda u BiH?" Ova rečenica najbolje oslikava Štimčev modus operandi. Umjesto da govori o taktici, on je posegnuo za oprobanim receptom dizanja nacionalnih tenzija, pokušavajući se predstaviti kao žrtva političkih strujanja, a ne žrtva vlastitog neprofesionalizma.

Njegove izjave o "mrskom rivalu", misleći, naravno, na Velež, i podrugljivo komentiranje "razvaljenih trupa sirotog Ibre", jesu opasno dolijevanje ulja na vatru u ionako podijeljenom gradu. Trener Zrinjskog ne bi smio biti taj koji produbljuje jaz, nego bi trebao biti profesionalac koji poštuje protivnika bez obzira na boju dresa ili predznak kluba. Štimac je, ipak, izabrao ulogu tribuna koji s visine dijeli lekcije o tome ko "ždere janjetinu i loče", dok on, navodno, jedini "misli svojom glavom".

Reputacijski fijasko

Danko Šulenta i uprava Zrinjskog očigledno su shvatili da uspjesi na terenu ne mogu saprati verbalni đeriz koji Štimac pravi u javnom prostoru.

Njegov napad na saradnike, nazivanje klupskih struktura nesposobnima i javno prozivanje izvršnog direktora putem "otvorenih pisama" na Facebooku, potezi su koji bi u svakom iole ozbiljnijem evropskom klubu značili trenutni raskid ugovora.

Štimac je svojim ponašanjem od Zrinjskog napravio taoca svojih ličnih ratova. Umjesto da se piše o uspjehu protiv Crystal Palacea, medijski prostor su punile njegove uvrede i političke poruke. Takvo ponašanje direktno je narušilo imidž kluba koji se godinama trudi pozicionirati kao moderan, evropski kolektiv.

Odlazak u Indiju

Zanimljivo je da je Štimac, dok se još "borio" za svoju stolicu u Mostaru, već imao spreman angažman na indijskoj televiziji. To dovoljno govori o njegovoj posvećenosti projektu pod Bijelim brijegom. Iako je navijačima prodavao priču o "srcu koje ga vodi", on je već pakovao kofere za profitabilnije destinacije.

Zrinjski nastavlja dalje, vjerovatno s nekim "mekšim" trenerom, kako to Štimac ironično kaže za Simona Rožmana, koji će, pretpostavimo li na osnovu njegovog angažmana u FK Sarajevo, fokus vratiti na fudbal.

Mostaru ne trebaju treneri-političari koji podižu nacionalne tenzije kako bi sakrili sopstvene konflikte s upravom. Trebaju mu sportisti.

Štimac je možda donio pehare, ali je iza sebe ostavio nepotrebne nemire i narušenu reputaciju kluba.

A to je cijena koju nijedan trofej ne može opravdati.