Povodom obilježavanja osam decenija postojanja Radiotelevizije Bosne i Hercegovine (BHRT), u Narodnom pozorištu u Sarajevu 10. aprila upriličena je gala svečanost. Direktan prijenos ovog događaja, koji je slavio bogatu historiju našeg javnog servisa, realizirao je televizijski reditelj Vedad Hodžić. Upravo je isječak iz režije tokom aprila postao viralan na društvenim mrežama, stavljajući u prvi plan Hodžićevu izvanrednu profesionalnu predanost.

Video, naime, prikazuje trenutak kada je muzička zvijezda Dino Merlin izvodio svoju poznatu numeru "Deset mlađa", a reditelj, potpuno udubljen u svoj zadatak, s maksimalnom koncentracijom koordinira svaki detalj kako bi publici pred malim ekranima osigurao besprijekoran doživljaj. Ovaj snimak inicirao je brojne pozitivne komentare njegovih medijskih kolega, ali i šire javnosti.

Živi TV prenos je je jedan od najstresnijih zadataka. One koje vidite na špici, često na kraju posla su "iscijedjeni kao krpa" od velikog stresa. @VedadHodzic reditelj to radi s pjesmom. Čestitke dragi Vedo. pic.twitter.com/cOIbwC0P9B

— Arijana Saracevic (@arijana850) April 11, 2025

Vedad Hodžić već duži niz godina režira i komemoracije Genocida u Srebrenici i dženaze u Potočarima, a režirao je i cjelodnevni prijenos uživo posjete pape Franje Sarajevu. Radi se o čovjeku "iz sjene" bez čijeg angažmana finalni televizijski projekti sigurno ne bi bili isti. S obzirom na to da je prošlo svega nekoliko dana od obilježavanja 30. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice i dženaze za sedam žrtava najstravičnijeg zločina na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata i Holokausta, Vedad Hodžić za Stav govori o svom iskustvu rada na prijenosu uživo komemoracija i dženaza iz Potočara, ali i uopćeno o svom profesionalnom pozivu koji, iako je kolosalan, ostaje među širom publikom u dobroj mjeri neprimjetan.   

Sigurno je za širu javnost posao reditelja, bez obzira na to radi li se o televizijskoj ili usko filmskoj režiji, velika nepoznanica. Vedad Hodžić govori da je režija u suštini zanat pripovijedanja, ali u slici, ritmu i emociji.

- Posao televizijskog reditelja je da iz haosa kreira smisao, da kroz kadar i dinamiku prenese atmosferu, poruku i, najvažnije, osjećaj. To je stalna igra između planiranog i nepredvidivog, pogotovo u direktnim prijenosima. Za nas ne postoji klasičan radni dan, većinom se sastoji od brojnih pripremnih sastanaka, dogovora, planiranja, produciranja, zatim izviđanja terena... Najveći doprinos televizijskog reditelja jeste da svakom projektu na određeni način da smisao, emociju, i da to uspješno prenese gledaocima, a da to ne bude tek obična tehnička egzekucija bez identiteta.

Također, naš sagovornik nam u kratkim crtama objašnjava koja je razlika između televizijskog i filmskog reditelja, a prije objašnjenja naglašava da oba "usmjerenja" donose i svoje specifične izazove.

- Filmski reditelj je pripovjedač koji gradi svijet unaprijed, kadar po kadar, s potpunom kontrolom. Televizijski reditelja najčešće radi u realnom vremenu, u živom prijenosu, gdje je potrebno brzo donositi odluke i reagirati na neočekivano, uz jednak osjećaj za estetiku i dramaturgiju. Oba pričaju priče, samo različitim ritmom i pod drugačijim pritiscima.

Iskreno, a ne senzacionalno

Vedad Hodžić je režirao mnogo značajnih televizijskih projekata – komemoracije Genocida u Srebrenici i dženaze u Potočarima, dolazak pape Franje u Sarajevo, svečanosti otvaranja Sarajevo Film Festivala, obilježavanje 80. rođendana njegove matične kuće BHRT-a... Otkriva nam na koje je projekte posebno ponosan i na kojoj vrsti televizijskih projekata je bilo najzahtjevnije raditi.

- Ponosan sam na projekte koji imaju društvenu, historijsku, pa i emotivnu težinu. Obilježavanje godišnjice Genocida nad Bošnjacima Srebrenice, dolazak pape Franje, Sarajevo Film Festival, 80 godina BHRT-a… to nisu samo televizijski događaji, to su trenuci kolektivnog pamćenja. Strukturalno, uvijek je isti zadatak za svaki prijenos, a najzahtjevnije na svakom projektu je biti neprimjetan a sveprisutan. Prenijeti sreću ili bol, dostojanstvo, ponos, nekada samo tišinu, a uz sve nabrojano ostati i objektivan.

Prije desetak dana obilježena je 30. godišnjica genocida u Srebrenici. Obavljen je i ukop te je klanjana dženaza za sedam žrtava najvećeg zločina na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata. BHRT, kao i još nekoliko drugih televizijskih kuća u našoj državi, imao je višesatni prijenos uživo iz Srebrenice. S obzirom na to da već duži niz godina režira prijenos iz Potočara, pitali smo našeg sagovornika na šta se najviše fokusira kada radi ovu vrstu prijenosa. Tačnije, pitali smo ga šta mu je zapravo namjera da pokaže gledaocima.

- Godinama je BHRT jedini emiter koji proizvodi televizijski signal komemoracije i dženaze iz Potočara te ga distribuira svim zainteresiranim televizijskim kućama na emitiranje. Uz to smo ove godine imali više projekata koje smo pripremali i prenosili nekoliko dana uživo iz Potočara. S mojim kolegom Benjaminom Butkovićem, urednikom Specijalnih projekata, 9. i 10. jula prenosili smo uživo konferenciju u organizaciji Memorijalnog centra Potočari pod nazivom "Naša priča, naše obećanje", zatim smo 9. jula u večernjem terminu realizirali specijalnu emisiju koju smo radili u saradnji s televizijama N1 i Al Jazeera Balkans. Osim toga, 10. jula smo samostalno realizirali još jednu specijalnu emisiju samo za BHRT.

Kada govorimo o režiranju televizijskih prijenosa iz Potočara, fokus mi je na dostojanstvu, kako žrtava, tako i trenutka. Uvijek se pitam: kako da to što gledaoci vide kroz ekran bude iskreno, a ne senzacionalno? Cilj mi je da kamera ne naruši tišinu, već da je pojača. Da ne dominira emocijom nego da je prenese. U tom prostoru između slike i poštovanja, tu se nalazi režija prijenosa iz Potočara.

Human touch u režiji stvar potrebe i realnosti

Kako kaže Hodžić, njegov profesionalni put krenuo je iz radoznalosti. U početku nije znao da želi biti reditelj, samo je znao da ga privlači slika, zvuk, ritam i njihova moć da zajedno ispričaju priču.

- Zaslugu za moj prvi kontakt sa svijetom režije i televizije uopće nosi rahmetli Miralem Zubčević Cele, filmski montažer i profesor, od njega je sve počelo u mom profesionalnom životu. A onda se to, korak po korak, uz mentorstvo Harisa Pašovića i Slaviše Mašića pretvorilo u poziv. Nije to bila "velika odluka jednog dana", to je bilo više kao niz malih, ali presudnih trenutaka koji su me vodili ka režiji.

Rapidni razvoj modernih tehnologija doveo je u pitanje opstojnost mnogih zanimanja. S tim u vezi, opravdano je pitati da li je i televizijska režija kao "zanat" dovedena u pitanje ili je i dalje potreban taj human touch.

- Mašine i aplikacije mogu reproducirati, ali ne mogu osjetiti. Human touch u režiji nije stvar nostalgije, to je stvar potrebe i realnosti. Gledaoci i danas, više nego ikada, traže ono što je autentično, ljudsko, smisleno. Tehnologija mijenja alate, ali ne zamjenjuje instinkt, empatiju i viziju. Režija je zanat, ali i osjećaj za ljude, za trenutak, za priču.

A kada me pitate je li televizija prevaziđena, može se reći da se televizija mijenja, ali nije prevaziđena. Ona s vremenom postaje dio veće priče o novim medijima, više u produkcijskom smislu nego u emisionom, jer je i dalje nužna u proizvodnji sadržaja koji imaju smisla i koji se proizvode s integritetom. Možda više ne gledamo sve u istom trenutku, ali i dalje nas spajaju isti događaji, ista potreba da budemo dio nečega većeg.

O neostvarenoj želji

Danas imamo studij režije, primjerice, na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, tu su i privatne visokoškolske ustanove, ali i neki centri za neformalno obrazovanje koji nude obuku na ovom polju. Iz prve ruke Vedad Hodžić nam priča koliko je mladih ljudi zainteresirano za njegov zanat i daje svoje viđenje kako uopće da "ispliva" kvalitet u ovom momentu u historiji kada su svi content kreatori, influenceri, grafički dizajneri, videografi, pa i reditelji.

- Zainteresiranih ima, ali fokus je često raspršen. U moru "kreatora", reditelj se mora prepoznati po upornosti, znanju i dubini. Danas nije problem snimiti nešto, problem je imati viziju i dosljednost. Onaj ko ima šta reći, i zna kako to reći, uvijek će isplivati. I dalje vjerujem da kvalitet, kad-tad, pronađe svoj put.

Vedad Hodžić kategorično odgovara potvrdno na pitanje ima li nekih neostvarenih profesionalnih želja. Uz potvrdu dodaje i to da je dobro da ih ima jer to znači da još ima motiva i radoznalosti.

- Moja velika želja bila je da napravim dokumentarni film koji neće nestati u vremenu, već će ostaviti trag. Mislim da sam tu želju ispunio filmom "Velika Raza", koji sam radio s kolegicom Medinom Šehić, o našoj najvećoj zvijezdi ženske košarke Raziji Mujanović. To nije samo film o sportu, on je portret snage, karaktera i ẓ̌elje, baš onakav kakav sam oduvijek želio režirati.

Iskreno, većinu svojih profesionalnih želja sam ostvario. Imao sam sreću da radim projekte koji su mi bili važni i koji su, nadam se, ostavili trag. Ali jedna želja i dalje stoji tu negdje, tiho, ali čvrsto, da jednog dana, ako ništa drugo, svojim iskustvom pomognem nekom mladom reditelju da pronađe svoj put. Kao što su i meni, kada sam bio na početku, neki ljudi dali priliku. Dali su mi prostor da pogriješim, da učim i da rastem. Danas to vidim kao najvredniji poklon koji sam mogao dobiti. Vjerujem da je to odgovornost koju svi nosimo: da ono što smo dobili, kad dođe vrijeme, vratimo dalje.

Na samom kraju, uputio je i vrlo važan apel.

- Iskreno se nadam da ću dočekati dan kada će BHRT konačno stati na svoje noge, snažan, stabilan, kao pravi javni servis svih građanki i građana ove zemlje. Ali to se neće desiti samo od sebe. Oni koji donose odluke, oni koji imaju moć da oblikuju institucije, moraju prepoznati da se BHRT ne spašava sažaljenjem, već odgovornošću. Vrijeme je da prestanu od vrhunskih profesionalaca praviti socijalne slučajeve. Jer ti ljudi, uprkos svemu, svakoga dana prave program koji čini da Bosna i Hercegovina u eteru zvuči dostojanstveno, istinito i živo. I ovdje, ali i u svijetu.