Sarajevo je zauzelo 44. mjesto na svjetskoj listi TasteAtlasa, ostavivši iza sebe Beograd i Zagreb. Iza ovog plasmana nije samo nekoliko dobro ocijenjenih jela. To je potvrda gastronomije koja je stoljećima nastajala na raskršću kultura, a danas predstavlja jedan od najupečatljivijih dijelova identiteta glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Ko god je barem jednom prošao Baščaršijom, zna da se ovaj grad ne može upoznati samo pogledom. Njegova priča širi se iz aščinica i ćevabdžinica, iz pekara u kojima se još uvijek rano ujutro peku pite, iz mirisa somuna i roštilja, iz kahve koja se služi u fildžanu i razgovora koji uz nju, gotovo po pravilu, potraju duže nego što je planirano.

Sada je to prepoznato i na međunarodnoj gastronomskoj sceni.

Prema rang-listi TasteAtlasa, Sarajevo se našlo među 100 najboljih gradova hrane na svijetu. Brojka 44 možda na prvi pogled djeluje kao još jedan podatak iz svijeta turističkih rangiranja. Međutim, u slučaju Sarajeva ona ima posebnu težinu. Jer gastronomija ovog grada nije rezultat pomodnih trendova, marketinških kampanja ili pokušaja da se napravi nešto što će se dopasti svijetu.

Sarajevska kuhinja nije nastala zbog turista. Turisti su je tek otkrili.

Njena posebnost proizlazi iz historije grada i njegovog položaja na raskršću različitih civilizacija i tradicija. Osmansko naslijeđe, srednjoevropski duh i lokalna bosanska kuhinja kroz stoljeća su se susretali, preplitale su se tehnike, namirnice i recepti, a iz svega toga nastala je gastronomska priča koja je danas prepoznatljiva kao sarajevska.

Ćevapi su možda najpoznatiji ambasador te priče. Ali Sarajevo nije samo "ćevap". Tu su burek i druge pite, begova čorba, sarma, bosanski lonac, sogan-dolma, japrak, različita jela pripremana ispod sača, domaći somun, baklava i, naravno, nezaobilazna bosanska kahva.

Iza svakog od tih jela krije se više od recepta. Krije se način života.

U Bosni i Hercegovini hrana je oduvijek bila povezana s gostoprimstvom. Za sofru se sjedalo s porodicom, prijateljima i gostima. Hrana se dijelila, nudila i pripremala s osjećajem da je gost uvijek više od gosta. Zato je i sarajevska gastronomija teško odvojiva od mentaliteta njegovih ljudi.

Možda upravo zbog toga posjetioci Sarajeva često ne pamte samo šta su vidjeli nego i gdje su jeli. Pamte prvi ćevap. Pamte miris somuna. Pamte burek iz ruke. Pamte kahvu nakon ručka. Pamte malu radnju u kojoj su sjeli sasvim slučajno i okusili nešto što nisu očekivali.

To je snaga gastronomije – ona historiju pretvara u iskustvo.

Sarajevo danas ima priliku upravo kroz hranu dodatno pozicionirati sebe na svjetskoj turističkoj mapi. Jer gastronomski turizam odavno više nije sporedni dio putovanja. Za mnoge putnike hrana je razlog zbog kojeg biraju određenu destinaciju.

A Sarajevo već ima ono što se drugdje tek pokušava izgraditi – autentičnu kulinarsku tradiciju koja nije morala biti izmišljena. TasteAtlas je to sada stavio na svoju svjetsku mapu.

I dok se gradovi širom svijeta utrkuju ko će ponuditi atraktivniji gastronomski koncept, Sarajevo i dalje ima nešto mnogo vrednije: sofru za kojom se sjedi, hranu koja ima priču i okus koji se pamti.

Zato 44. mjesto nije samo priznanje sarajevskoj kuhinji. To je podsjetnik da se Sarajevo, baš kao i Bosna i Hercegovina, najbolje razumije onda kada se sjedne za stol.