Udruženje "Forum" iz Sarajeva kroz projekt "Vremeplov" otvara važno pitanje odnosa prema prošlosti na prostoru bivše Jugoslavije, ali i načina na koji se kolektivna sjećanja oblikuju kroz lične priče. U središtu projekta je dugometražni dokumentarni film koji kroz razgovore sa sagovornicima povezanima s umjetničkom scenom Sarajeva istražuje iskustva, traume i nasljeđe jednog vremena koje i danas snažno utiče na društvo.

O tome kako umjetnost može doprinijeti razumijevanju prošlosti, ali i otvaranju prostora za drugačiju budućnost, govorio je u intervjuu reditelj Tarik Hodžić, javnosti poznat kao autor filmova "Scream for Me Sarajevo", "Pljuni u šake" i "Bosanski vitez".

Projekat "Vremeplov" finansira Evropska unija (EU) i sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u okviru Regionalnog programa "Podrška Evropske unije izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu". Premijerno prikazivanje filma očekuje se uskoro u Sarajevu, nakon čega će uslijediti promocija filma i u drugim zemljama regiona.

Film radnog naslova "Vremeplov" bavi se sjećanjem, iskustvom i nasljeđem sukoba. Koliko je, po Vašem mišljenju, umjetnost sposobna da mijenja način na koji društvo pamti prošlost?

. Da ne vjerujem da umjetnost ima sposobnost uticati na način na koji društvo pamti prošlost, vjerovatno se ne bih bavio ovim poslom. Čini mi se da svaki rad koji nastaje iz iskrene potrebe da se nešto ispriča ili preispita na neki način ostavlja trag. Taj trag nekada je direktan, nekada indirektan, ali uvijek postoji. Nekoga će neki film odmah duboko dotaći, a kod nekoga će možda tek mnogo kasnije otvoriti određena pitanja ili promijeniti perspektivu iz koje posmatra određene događaje.

Mislim da umjetnost ima jednu važnu prednost u odnosu na mnoge druge forme javnog govora: ona ne mora nužno nuditi konačne odgovore, ali može otvoriti prostor za razmišljanje, za empatiju i za razumijevanje drugih iskustava. Kada govorimo o prošlosti, naročito o traumatičnim periodima kakve je ovaj region prošao, taj prostor za dijalog i razumijevanje izuzetno je važan. Ne mislim da jedan film može promijeniti društvo preko noći, ali vjerujem da mnoštvo ovakvih projekata, koji dolaze iz različitih perspektiva i iz različitih generacija autora, vremenom mogu mijenjati način na koji razmišljamo o prošlosti. A kada se to desi, onda se polako počinje mijenjati i način na koji zamišljamo budućnost.

U filmu razgovarate s ljudima koji su na različite načine vezani za Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Može li se ta zajednica posmatrati kao svojevrsni mikrokozmos društva u regionu?

- Mislim da se Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu u velikoj mjeri može posmatrati kao svojevrsni mikrokosmos društva u regionu. Naravno, svi ljudi koji se pojavljuju u filmu na neki način su vezani za Akademiju – bilo kao studenti, bivši studenti, profesori ili saradnici – ali ono što je meni bilo zanimljivo tokom razgovora jeste da ta veza nije samo institucionalna. Ona je prije svega vezana za umjetnost, za način razmišljanja i za potrebu da se svijet oko sebe razumije, preispituje i, ako je moguće, mijenja.

Ljudi koji se bave umjetnošću često dolaze iz različitih sredina, različitih gradova, pa i različitih država bivše Jugoslavije, ali ih povezuje jedna zajednička potreba: potreba za izražavanjem, slobodom mišljenja i stalnim propitivanjem stvarnosti u kojoj živimo. Zbog toga sam i imao osjećaj da ta zajednica može poslužiti kao zanimljiv model za posmatranje šireg društva. Ako u jednom takvom prostoru možete vidjeti ljude koji dolaze iz različitih sredina, ali koji su spremni razgovarati, slušati jedni druge i zajedno stvarati, onda to na neki način daje i nadu da je sličan model moguć i u mnogo širem društvenom kontekstu. U tom smislu vjerujem da se ta zajednica zaista može posmatrati kao jedan mali, ali vrlo zanimljiv presjek društva u regionu – ili barem jedan njegov bolji dio.

Dokumentarni film često balansira između lične istine sagovornika i šire društvene slike. Kako ste u "Vremeplovu" pronašli ravnotežu između intime pojedinca i kolektivnog iskustva?

- U filmu smo razgovarali s mnogim pojedincima, svaki sa svojom istinom i emocijom. Međutim, kako su se njihova sjećanja spajala, prirodno je nastala ravnoteža između lične intime i kolektivnog iskustva. Osjećalo se da, iako dolazimo iz različitih krajeva, svi dijelimo slične brige i nade.

Koliko je bilo izazovno pristupiti temi filma koja u sebi nosi i emotivnu i historijsku težinu prostora bivše Jugoslavije?

- Pristupiti temi koja nosi emotivnu i historijsku težinu bilo je izazovno, jer svi mi potičemo iz ovog prostora. Sve što se dešavalo devedesetih godina, na ovaj ili onaj način, direktno ili indirektno, dotaklo je sve nas – naše porodice, naše gradove, naše lične biografije. Zbog toga je teško pristupiti toj temi potpuno hladno ili isključivo analitički. Iako je prošlo dosta vremena od tih događaja, osjećaj je da taj period i dalje snažno utiče na naše društvo, na odnose među ljudima, pa čak i na način na koji gledamo na sadašnjost i budućnost. Zato sam cijeli proces doživljavao i kao jednu vrstu odgovornosti, ali i kao priliku – priliku da kroz film otvorimo prostor za razgovor, da se sjetimo nekih stvari koje su možda potisnute, ali i da pokušamo iz tih iskustava izvući nešto što može pomoći da se budućnost gradi na zdravijim temeljima.

Je li Vas i koliko kao autora ovaj film promijenio? Da li je proces razgovora i susreta tokom snimanja uticao na Vaše lično razumijevanje prošlosti i odnosa u regionu?

- Ne bih rekao da je film promijenio moj pogled na svijet, ali jeste produbio moje razumijevanje mnogih tema o kojima govorimo. Dao mi je priliku da neke stvari sagledam iz više uglova i da još jednom shvatim koliko je važno da se o ovim temama razgovara otvoreno. Kroz veliki dio svog rada, pa i kroz neke prethodne projekte, često sam se bavio pitanjima identiteta, sjećanja i načina na koji prošlost utiče na sadašnjost. U tom smislu "Vremeplov" je za mene bio prirodan nastavak tog interesovanja. Možda je najvažnije to što mi je rad na ovom filmu još jednom potvrdio koliko su ovakve priče potrebne – ne samo publici nego i nama koji ih stvaramo, jer kroz taj proces i sami učimo, slušamo i pokušavamo bolje razumjeti prostor u kojem živimo.

Nakon svih razgovora koje ste vodili tokom snimanja, da li danas imate više nade ili više pitanja kada je riječ o budućnosti odnosa u regionu?

- Pitanja ćemo uvijek morati imati, ali ta nada je jako važna. Nakon razgovora sa svim ljudima u filmu, potpuno je apsurdno da svi zajedno ne živimo u nekom boljem svijetu. Taj osjećaj zajedničkog razumijevanja, koji se često ne vidi u javnom prostoru, za mene je bio jedan od najvažnijih rezultata svih tih razgovora i, naravno, probudio je nadu.

Da li Vas je neka od priča tokom snimanja posebno iznenadila ili emotivno dotakla?

- Svaka od tih priča nosila je sa sobom neku emociju: nekad tugu, nekad nostalgiju, nekad nadu, a nekad i određenu dozu humora ili ironije prema vremenu koje je iza nas. Upravo ta raznolikost emocija činila je cijeli proces snimanja vrlo intenzivnim. Zbog toga mi je zaista teško izdvojiti jednu priču kao posebno važnu ili emotivnu. Imam osjećaj da bi to na neki način bilo nepravedno prema svim ostalim sagovornicima, jer je svaka od tih priča dala svoj doprinos cjelini filma. Na kraju, tek u procesu montaže sve te pojedinačne priče povezuju se u jednu širu sliku. Tada shvatite da nije presudna jedna priča, nego upravo kombinacija različitih glasova, iskustava i emocija koja zajedno čini tkivo filma.

Koliko je činjenica da ste i sami bili student Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu uticala na Vaš odnos prema sagovornicima i temama koje film otvara?

- Ta činjenica je svakako imala veliki utjecaj. Upravo to što sam i sam bio student Akademije bio je jedan od razloga zbog kojih sam s posebnim interesovanjem i radošću prihvatio da radim ovaj film. Akademija scenskih umjetnosti nije samo institucija u kojoj se uči zanat – ona je i vrlo specifično mjesto gdje ljudi formiraju svoje poglede na svijet, gdje se susreću različite ideje, umjetnički senzibiliteti i generacije koje međusobno utiču jedne na druge. Akademija ima tu posebnu sposobnost da kod mladih ljudi probudi potrebu za kritičkim razmišljanjem, za postavljanjem pitanja i za razumijevanjem društva u kojem živimo. Ne znači da sve te ideje nužno nastaju prvi put upravo tamo, ali Akademija često pomaže da se one osvijeste i dobiju jasniji oblik. Istovremeno, cijeli proces me podsjetio koliko je važno da se čovjek, kada ulazi u neki projekat, osjeća povezano s temom kojom se bavi. U ovom slučaju taj osjećaj bio je vrlo snažan, jer sam imao utisak da na neki način razgovaram i sa vlastitom prošlošću, ali i s generacijama koje dolaze poslije nas.

Postoji li trenutak iz procesa snimanja koji Vas je podsjetio zašto je važno baviti se dokumentarnim filmom?

- Svaki dokumentarni film podsjeti me zašto je važno baviti se ovim poslom. Na početku imate ideju, koncept, napišete sinopsis ili neku vrstu scenarija i pokušate zamisliti kako bi film mogao izgledati. Ali vrlo često, tek kada počnete razgovarati s ljudima i kada kamera zaista počne bilježiti te susrete, film počne živjeti na potpuno drugačiji način. Posebno kod ovakvih tema, koje su vezane za sjećanja, emocije i iskustva ljudi, važno je biti spreman da se film razvija i izvan okvira koje ste na početku zamislili. Nekada jedan neočekivan odgovor ili spontana rečenica mogu otvoriti potpuno novi pravac razmišljanja. Upravo ti trenuci su za mene uvijek podsjetnik zašto je dokumentarni film toliko važan i uzbudljiv. On zahtijeva da autor stalno bude otvoren, da zaista sluša sagovornike i pokuša osjetiti ono što se dešava ispred kamere. Nije dovoljno samo postavljati pitanja – ponekad je još važnije uhvatiti emociju, trenutak tišine, sjećanje koje iznenada ispliva ili iskrenu reakciju. Tada imate osjećaj da film zaista raste i da zajedno sa sagovornicima otkrivate nešto što na početku možda niste mogli ni zamisliti.

Šta biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja filma "Vremeplov"? Kakvu emociju? Koju misao?

- Volio bih da publika prođe kroz različite emocije, ali da na kraju ostane s osjećajem nade. Nada je ključna jer bez nje lako zapadamo u krajnji pesimizam. Volio bih da ljudi odu sa sviješću da postoji put ka boljem.

Da li je "Vremeplov" za Vas više film o prošlosti ili film o budućnosti?

- Na prvi pogled moglo bi se reći da je "Vremeplov" film o prošlosti, jer se bavi sjećanjima, iskustvima i događajima koji su obilježili ovaj prostor. Govorimo o stvarima koje su se desile prije više od tri decenije i koje su duboko uticale na živote ljudi u regionu. Međutim, za mene je ovaj film mnogo više film o budućnosti nego o prošlosti. U tom smislu "Vremeplov" doživljavam i kao neku vrstu kolektivne terapije – ne u doslovnom smislu, nego kao proces u kojem kroz razgovor pokušavamo razumjeti vlastita iskustva i pronaći način da ih prevaziđemo. Takvi razgovori možda ne nude jednostavna rješenja, ali mogu otvoriti prostor za promjenu načina na koji razmišljamo o sebi i o drugima. Ako film uspije, barem kod dijela publike, pokrenuti takvu vrstu razmišljanja i podsjetiti nas da prošlost ne mora biti zatvor koji određuje našu budućnost, onda mislim da je ispunio jednu od svojih najvažnijih svrha.