Zbog jednog komentara Sebije Izetbegović na račun fizičkog izgleda SDP-ovog zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo Samira Avdića nadigla se silna hampa. Skočili drugovi i drugarice da brane svoga druga od "prizemnih Sebijinih uvreda" iako je Izetbegović odgovorila na Avdićevu uvredu kojom ju je pokušao poniziti i omalovažiti njen mandat direktorice KCUS-a.

Najglasnija u odbrani druga Avdića je bila Sabina Ćudić, koja je osudila "dehumanizaciju političkog protivnika" te izrugivanje nekome zbog "kože, kose, njihove boje, izgleda, ili zdravlja". Ćudićka je to nazvala nacizmom i fašizmom, pa zatim i cionizmom te sve stavila u kontekst "izazivanja podjela".

Ovakva reakcija bi možda i državala vode jer odgovor gospođe Izetbegović i jeste bio nepromišljen i neukusan, vjerovatno izrečen u ljutnji nakon godina brutalnog medijskog progona i kleveta, da nije činjenice da je selektivno glasna Ćudićka šutila dok su njene koalicione i stranačke kolege, njeni prijatelji i poznanici te medijski megafoni i botovi njene stranke javno linčovali Sebiju Izetbegović i njenu porodicu na najstrašnije načine, nazivajući ih Čaušeskuima, portretirajući Izetbegovićevu kao Elenu Čaušesku te otvoreno pozivajući na njenu i smrt njene porodice. Šta tek reći o monstruozim Trojkinim medijsko-političkim konstrukcijama da doktori na KCUS-u, koji je tada vodila Izetbegovićka, namjerno ubijaju pacijente "malina respiratorima" i tome slično?

Sabina Ćudić nije tada našla za shodno da se oglasi, baš ni kada je na sličan način mizogino dehumanizirana tadašnja ministrica vanjskih poslova, Bisera Turković, na osnovu izgleda i zdravlja, također od strane Trojkaša ili dok se godinama ismijavalo Fadila Novalića zbog njegove invalidnosti stečene u ratu.

No ovakvi dvostruki standardi su toliko česti u djelovanju nametnutih Trojkaša da su i sami postali standard. Niko od njih više i ne očekuje da principe što traže od drugih i sami primjenjuju. Ono što je daleko gore jeste što se Samira Avdića pokušava predstaviti kao nekakvu žrtvu. Avdić to nije. Evo i zašto. On je crveni kmer najgore vrste, primitivni medijski siledžija i nepristojni politički hojrat koji brutalno vrijeđa svoje neistomišljenike i ismijava se i sa tragedijama običnih građana.

Prisjetimo se samo kako je ovaj militantni boljševički krkan, nakon što je kandidant SDP-a poražen na lokalnim izborima u Jablanici, najodvratnije prozivao tamošnjeg imama, koji je sa porodicom jedva preživio odron koji je usmrtio 19 njegovih sugrađana, nazivajući ga "šupkom" i optužujući ga da je agitirao protiv SDP-ovog dotadašnjeg načelnika u čijem se mandatu i desila tragedija.

Još gore Avdić je tih dana, sjedeći u kafani sa svojim partijskim drugarima, poručivao "Naučili smo plivati" a što je ako već ne otvoreno ismijavanje sa tragedijom Jablaničana, svakako izuzetno neukusan komentar.

Da je takav krkanluk, maloumnost i bešćutnost ka nevoljama običnih građana Avdićeva karakterna crta svjedoči i sporni Avdićev komentar na koji je i replicirala Sebija Izetbegović jer Avdić nije pokušao samo poniziti nju već se i smišljanjem viceva ismijavati sa građanima koji su, zahvaljujući potpunom slomu komunalnih službi pod vlašću Trojke u Kantonu Sarajevo, lomovima i padovima na zametenim i klizavim ulicama grada napunili hitnu pomoć.

Na kraju možda najnevažnije ali svjededno izuzetno indikativno, kada je potpisnik ovih redova prije nekoliko godina kritikovao SDP-ovu kampanju na Ilidži gdje su se ismijavali politički protivnici i građani kao ruralni nepismenjaci koji umjesto "njih" govore "njiha" Avdić je reagovao u svom, danas već dobro poznatom primitivnom maniru. U napadu boljševičkog bijesa Avdić je u svom Facebook statusu autora čak pet puta nazvao "proljevom". 

Ovakav odnos spram medija, predstavnika vjerskih zajednica, političkih protivnika pa i običnih građana pokazuje da Avdić nije tek još jedan SDP-ov neodgojeni primitivac, već istinski totalitarni boljševik koji ne može podnijeti čak ni samo postojanje drugog i drugačijeg.

Stoga bi za sve Avdićeve današnje branitelje bilo dobro da se prisjete one poslovice kako "oni koji žive u staklenim kućama ne bi trebali bacati kamenje" tim više ako ne samo da žive u kućama od stakla već su vandali koji hodaju okolo i gađaju kamenom koga god stignu. Avdić nije nikakva žrtva, on je jednostavo dobio dozu, i to dosta blažu dozu, onoga što sam prska po javnom prostoru već godinama. Kako siješ, tako ćeš i požnjeti.