U sjeni historijskih narativa koji se fokusiraju na sudbinu bosanske kraljice Katarine Kosače i njenog sina Sigismunda, koji je u Osmanskom carstvu postao poznat kao Ishak-beg Kraloglu, ostaje gotovo neistražena sudbina njene mlađe kćerke, princeze Katarine. Nakon osmanskog osvajanja Bosne u maju i junu 1463. godine, maloljetna princeza odvedena je zajedno s bratom u Carigrad, čime započinje njena potpuna administrativna i identitetska tranzicija, čiji se tragovi završavaju u Skoplju, tadašnjem administrativnom centru Skopskog sandžaka.

Historijski izvori potvrđuju da su nakon pogubljenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Ključu, njegova djeca, Sigismund i Katarina, odvedena na dvor sultana Mehmeda II Osvajača. Ova praksa nije predstavljala izuzetak, već dio uspostavljenog osmanskog sistema integracije djece poraženih vladara. Cilj je bio neutralizacija potencijalnih prijetnji po osmansku vlast i asimilacija lokalnih elita u novi poredak.

Poput njenog brata, koji je prešao na islam i pod imenom Ishak-beg Kraloglu (Kraljev sin) ostvario značajnu vojnu i administrativnu karijeru, princeza Katarina je također prihvatila islam kao svoju novu vjeru. Ovim činom formalno je izgubila svoje evropske dinastičke prerogative i identitet bosanske princeze, ali je stekla status unutar osmanskog dvorskog sistema.

Dokumentarni tragovi o njenom životu u Carigradu su oskudni. Pojedini turski izvori spominju ime Tahiri-hanuma kao mogući novi identitet princeze, ali za to ne postoje konačne potvrde. Ono što je evidentno jeste korištenje opće titule Kral Kızı (Kraljeva kći), koja se u osmanskoj toponimiji i administrativnim zapisima često koristila za označavanje porijekla potomaka svrgnutih vladara.

Zašto se tragovi princeze Katarine završavaju upravo u Skoplju ostaje predmet historijskih pretpostavki. U drugoj polovini 15. vijeka, Skoplje je bilo sjedište Skopskog sandžaka i ključni vojno-upravni centar za Balkan. Gradom je u to vrijeme upravljao utjecajni namjesnik Isa-beg Ishaković, osmanski vojskovođa i administrator bosanskog porijekla. Njegova pozicija i porijeklo čine ga logičnom figurom kojoj je mogla biti povjerena briga o djeci posljednjeg bosanskog kralja.

U nedostatku čvrstih arhivskih dokaza koji bi potvrdili ovu vezu, prazninu je ispunila lokalna narodna predaja. Kroz usmena kazivanja, bezimena Kral Kızı dobila je lokalno ime – Emina. Ova transformacija nije samo dala ime historijskoj figuri, već ju je i ukorijenila u lokalni identitet, pretvarajući je u simbol koji povezuje predislamsko i osmansko doba. Legenda o Emini, Kraljevoj kćeri, postala je dio nematerijalne baštine grada.

Najkonkretniji dokaz prisustva princeze Katarine u Skoplju bio je njen mezar, odnosno turbe, poznato kao Kral Kızı Turbesi (Turbe Kraljeve Kćeri). Prema zapisima putopisaca i etnologa, nalazilo se na brdu Urjan Baba, u sklopu velikog mezaristana uz put Hadžilar Jolu. Ovo mjesto je vjekovima bilo predmet poštovanja lokalnog stanovništva, koji je nadilazio vjerske podjele.

Dokumentovano je da su mezar posjećivali i muslimani i kršćani, paleći svijeće i upućujući molitve za "Kraljevu kćer". Ova praksa predstavlja primjer religijskog sinkretizma, gdje je sjećanje na ličnost iz predislamskog perioda sačuvano i integrisano unutar osmanskog kulturnog i vjerskog okvira. Turbe je služilo kao most između dva svijeta i dvije historije – one poraženog Bosanskog kraljevstva i one nadolazećeg Osmanskog carstva.

Postojanje ovog sjećanja koje ga je okruživalo prekinuto je 26. jula 1963. godine. U katastrofalnom zemljotresu koji je uništio veći dio Skoplja, turbe je srušeno do temelja i nikada nije obnovljeno. Fizički trag o posljednjoj bosanskoj princezi je nestao, ostavljajući samo sjećanja zabilježena u starijim izvorima i gradskim hronikama.

Slučaj princeze Katarine Kotromanić ilustruje kako se veliki historijski lomovi prelamaju kroz sudbine pojedinaca, često ih brišući iz zvaničnih anala.

Međutim, priča o Kral Kızı u Skoplju pokazuje i otpornost kolektivnog pamćenja. Tamo gdje su arhivski dokumenti postali nejasni, narodna predaja je sačuvala sjećanje, dajući mu lokalno ime i svrhu.