Opet se zavijoriše. Po banderama, balkonima i retrovizorima rashodovanih Golfova dvojki. Kao da ih vjetar sam kači, a ne ruka koja je potpisala kapitulaciju pred zdravim razumom. Cirkus trobojki ponovo je u našem malom gradu, a predstava se zove "Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave". Zvuči grandiozno, skoro pa holivudski, samo da nije sklepano prekjučer, tačnije 2020. godine, u nekom zagušljivom kabinetu između Beograda i Banje Luke. Kažu, slave proboj Solunskog fronta. Iz 1918. godine. Hej, 1918! Toliko im je dubok historijski korijen da su ga morali izmisliti prije par godina, isključivo s jednim ciljem: da se još jednom pljune u lice državi čiji pasoš nose u džepu.

 Solunski front je postao još jedan alibi za rušenje Bosne i Hercegovine. Dok se po trgovima puštaju patriotske budnice, u pozadini se odvija najobičnija operacija rasturanja države, komad po komad. I sve to pod izgovorom "očuvanja identiteta". Isti taj identitet im, bajagi, ne dozvoljava da slave Dan državnosti Bosne i Hercegovine. ZAVNOBiH, kažu, nije njihov. Kao da je zasjedao na Marsu, a ne u Mrkonjić Gradu, i kao da su njihovi preci sjedili na tribinama, a ne za istim stolom. Ali eto, proboj neke tamo grčke poljane od prije sto i kusur godina im je bliži srcu od temelja države u kojoj su rođeni i oni, i njihovi očevi, i djedovi. Ovo ne može u historiju, ovo je za dijagnozu made in Jagomir.

I dok mašu tim zastavama, sanjaju o velikom ujedinjenju sa "maticom", nesvjesni tužne istine da ih ta ista matica gleda kao na seljačku rodbinu iz unutrašnjosti koja se pojavljuje nenajavljena na vratima. Gledaju ih kao resurs, kao komad zemlje bogat šumom i vodom, kao monetu za potkusurivanje u nekim budućim geopolitičkim igrama. Srbija im nije majka, nego maćeha. Hladna, proračunata maćeha koja će ih nevoljko primiti pod svoj krov, ali samo zarad svoje koristi. U beogradskim salonima, oni nisu braća, već provincijske seljačine sa smiješnim naglaskom, korisni idioti koji će odraditi prljavi posao destabilizacije, a za uzvrat neće dobiti ništa osim tapšanja po ramenu i još jedne ture jeftinog patriotizma. Ta ljubav je jednosmjerna i fatalna, ali ko još mari za činjenice kad se ore ratne pjesme?

A ko to maršira u tim kolonama jedinstva, pod blagoslovom vlasti? Ispod zvanične ikonografije i državnih zastava, krije se stvarna vojska ovog lažnog praznika. To su oni. Ravnogorski pokret, veterani sumnjive prošlosti, mladići u majicama s likovima osuđenih ratnih zločinaca. Ona ista bratija s kokardama i crnim zastavama što je devedesetih oštrila kame, a danas oštri mržnju preko društvenih mreža. Ovaj praznik je njihov-dan-D. Dan kada mogu legalno i javno prošetati svoju ideologiju smrti, uz prešutno odobravanje sistema koji ih je i stvorio. To nije folklor, to je generalna proba za neki budući sukob, pokazna vježba mržnje koja nikada nije ni prestala. Dok oni slave "jedinstvo", oni zapravo slave podjelu. Dok viču o "slobodi", oni zapravo sanjaju o novim logorima i etnički čistim teritorijama.

I tako, u tom vječnom raskoraku, između domovine koju mrze i maćehe koja ih prezire, mašu zastavama. Mašu jedinstvu kojeg nema, slobodi koju ne razumiju i budućnosti koju su već prokockali, zarobljeni u lažima koje su sami sebi prodali. A trobojka se vijori, kao nijemi svjedok jedne kolektivne, provincijske tragedije.