Prvi april 1992. godine jedan je od datuma koji se urezao kao ožiljak u mekano tkivo historije naše domovine.Tog dana, Semberija je postala poligon, eksperimentalni primjer i krvava generalna proba za sve što će uslijediti diljem Bosne i Hercegovine. U Bijeljini je u naredna četiri dana, po provjerenom receptu koji će se kasnije multiplicirati, izvršena pokazna vježba terora. Najmanje 48 civila, od čega 45 nesrba, likvidirano je iz neposredne blizine. Metak u grudi, usta, potiljak. Bez suvišnih pitanja, bez vojnih obilježja, bez ikakvog povoda osim imena i prezimena. To je bio unaprijed pripremljen plan. Mašinerija zla, podmazana i spremna, demonstrirala je svoju efikasnost na ulicama mirnog, ravničarskog grada.

Ovu operaciju nije izvela nikakva odmetnuta banda. Bio je to sinhronizovani vojni puč u režiji lokalnog SDS-a i Kriznog štaba, na čijem su čelu stajali likovi poput Milana Novakovića i Ljubiše Savića Mauzera. Oni su bili političko-bezbjednosni okvir, domaći teren, a za prljavi posao pozvan je "beogradski poduzetnik" Željko Ražnatović Arkan sa svojim "Tigrovima". Logistiku i artiljerijsku kičmu dala je Jugoslovenska narodna armija (JNA), koja se tada već uveliko transformisala u servis velikosrpskog projekta, dok su lokalne kabadahije, poput onih okupljenih oko Mirka Blagojevića, osiguravali da nijedan kutak grada ne ostane "neočišćen". Bijeljina je pala bez ispaljenog metka otpora, ali je natopljena krvlju nevinih kako bi se poslala poruka: ovo je sada srpska zemlja, a za vas ovdje nema mjesta.

Nakon inicijalnog masakra, teror je institucionaliziran. Logor Batković, otvoren u junu 1992. pod direktnom nadležnošću Vojske Republike srpske (VRS), postao je centralno mjesto za patnju preostalih nesrba. Kroz njegove žice prošlo je, prema procjenama, između dvije i tri hiljade ljudi do kraja rata. To nije bio logor za zarobljenike, već fabrika za slamanje ljudskog duha. Tortura, prisilni rad do iznemoglosti, masovna premlaćivanja i ubistva bili su svakodnevica. Batković je bio ključni zupčanik u mehanizmu etničkog čišćenja Semberije, mjesto gdje su ljudi sistematski dehumanizirani prije nego što bi bili protjerani, razmijenjeni kao stoka ili jednostavno nestali.

A onda je, nakon svega, stigla takozvana pravda. Ili, bolje rečeno, njena karikatura. Sudbinu ključnih aktera ove krvave predstave nije zapečatio sudski čekić, već ulica i podzemlje koje su i sami stvorili. Željko Ražnatović Arkan, čije su slike sa krvavih bijeljinskih pločnika obišle svijet, izrešetan je u beogradskom hotelu prije nego što je Hag i stigao da ga optuži. Njegov lokalni pandan, Ljubiša Savić Mauzer, skončao je na sličan način – sasut rafalima usred Bijeljine u julu 2000. godine. Za to ubistvo, presuđeno je drugom kriminalcu, Đorđu Ždralu. Mafijaški obračun kao epitaf ratnom zločincu. Simbolično, sistem je pojeo sam sebe, ali žrtvama to nije donijelo nikakvu satisfakciju.

Dok je ulica bila brža, sudovi su bili sramotno spori i blagi. Za sve zločine u Bijeljini i Ugljeviku, za desetine ubijenih i hiljade mučenih, osuđeno je tek desetak direktnih izvršitelja, uglavnom nižerangiranih pripadnika VRS-a i logorskih stražara. Ukupno devedesetak godina zatvora za cijeli jedan uništeni mikrokosmos. Vrhunac pravosudnog licemjerja dogodio se u slučaju logora Batković. Upravnici poput Đoke Pajića i Petra Dmitrovića, ljudi koji su rukovodili sistemom terora, oslobođeni su krivice jer tužilaštva, zamislite, nisu uložila žalbe na prvostepene presude. Institucionalna šutnja zabetonirala je nepravdu. U tom vakuumu, pojedini zločinci su decenijama živjeli slobodno. Zoran Pantić, osuđen za brutalnu likvidaciju šestočlane porodice Isić, čija su tijela bačena u Drinu, uhvaćen je tek nakon 24 godine bijega u Švicarskoj i izručen 2019. Četvrt vijeka slobode za ubicu cijele jedne porodice.

Ipak, slika ne bi bila potpuna bez pogleda na vrh piramide. Haški tribunal je, uprkos svim svojim manjkavostima, nedvosmisleno utvrdio komandnu odgovornost. Presude Radovanu Karadžiću na doživotni zatvor, Momčilu Krajišniku na 20 godina, Mići Stanišiću na 22, te priznanje krivice Biljane Plavšić za progone, potvrdile su da su Bijeljina i Batković bili dio udruženog zločinačkog poduhvata. Na čelu vojne sile koja je taj poduhvat provodila na terenu stajao je Ratko Mladić. Kao komandant VRS-a, on je bio alfa i omega sistema unutar kojeg su logori poput Batkovića bili legalna i logična komponenta. Njegove jedinice, njegove paravojne ispostave i njegova komandna struktura su te koje su osiguravale da se plan etničkog čišćenja Semberije provede do kraja.

Epilog je gorak i poražavajući. Mladić i politički vrh umiru iza rešetaka haških ćelija, s doživotnim presudama kao trajnim biljegom njihovih djela. Ali na lokalnom nivou, tamo gdje žrtve i danas sreću svoje mučitelje, pravda je ostala nedostižna. Stotine direktnih egzekutora, logorskih stražara, nalogodavaca i saučesnika nikada nisu odgovarali. Njihovu je pravdu preduhitrila smrt u mafijaškim obračunima, dugogodišnji bijeg ili, najčešće, zaštitnička šutnja institucija koje su trebale da ih procesuiraju. I tako, dok Mladićeva presuda stoji kao podsjetnik na vrhu planine zločina, u njenom podnožju, u bijeljinskoj i semberskoj ravnici, zjapi duboka pravna i moralna praznina, ispunjena samo sjećanjem na žrtve i gorkim saznanjem da za njihovu patnju na zemlji nikada nije bilo potpune pravde.