Elmedin Konaković uspio je postaviti nove standarde političkog akrobatizma. Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i predsjednik Naroda i pravde (NiP) danas se u javnosti profilira kao beskompromisni branitelj države od "destruktivnih politika" Milorada Dodika i Dragana Čovića, ali dovoljno je vratiti film samo godinu ili dvije unazad da bismo vidjeli sasvim drugo lice istog čovjeka – lice političara koji je te iste lidere kovao u zvijezde, nazivajući ih partnerima s kojima "sviće nova zora" za Bosnu i Hercegovinu.

Najupečatljiviji simbol Konakovićevog političkog sljepila – ili svjesne obmane – ostaje famozna fotografija iz Laktaša. Javnost je jasno upozoravala na Dodikovu nepromijenjenu retoriku, ali to Konakovića nije spriječilo da s liderom SNSD-a opušteno gleda košarkašku utakmicu, šaljući poruku o "relaksaciji odnosa".

Tada je Konaković uvjeravao građane kako je Milorad Dodik "čovjek od riječi" i kako se s njim, za razliku od SDA-ove ere, konačno može pregovarati o konkretnim projektima.

- Dodik je spreman na kompromise koje ranije nismo mogli ni zamisliti - govorio je tada Konaković, promovirajući narativ o "novom Dodiku" koji je, eto, preko noći postao konstruktivan partner.

Kada Dodik psuje genocid, blokira državne institucije i najavljuje secesiju, Konaković se ponaša kao da je pao s Marsa. Odjednom su Dodikove politike "opasne po mir", on je "ruski satelit" i "kočničar evropskog puta". Jasno je da se Dodik nije toliko promijenio, uvijek je bio isti, ali je Konaković taj koji je bio spreman žrtvovati političku realnost zarad sjedanja u fotelju, nadajući se da će mu javnost oprostiti "košarkašku diplomatiju" jednom kada se savezništvo raspadne.

Sličan obrazac licemjerja vidljiv je i u odnosu prema Draganu Čoviću. U ranoj fazi formiranja vlasti, Konaković je lidera HDZ-a opisivao kao nezaobilazan i "evropski orijentiran" faktor. Hvalio je Čovićevu kooperativnost, ne libeći se dekonstruirati priču o njemu kao "motoru integracija" koji vuče Bosnu i Hercegovinu prema Briselu. Konaković je tada ušutkivao kritičare koji su upozoravali na Čovićeve maksimalističke zahtjeve oko Izbornog zakona, tvrdeći da se povjerenje gradi na novim osnovama.

Međutim, čim su se interesi razišli na pitanju Južne interkonekcije i kontrole nad plinskim biznisom, te kada je Čović ponovo zategao uže oko ustavnih promjena, Konaković je promijenio ploču. Čović, koji je do jučer bio "evropski partner", preko noći je u Konakovićevim objavama na društvenim mrežama postao neko ko "ucjenjuje" i "radi protiv interesa države".

Problem s Konakovićevom politikom nije u tome što on kritizira Dodika i Čovića. Njihove politike svakako i zaslužuju najoštriju kritiku. Problem je u potpunom odsustvu integriteta. Ne možete mjesecima uvjeravati javnost da su to "ljudi s kojima se može", dok s njima dijelite ručkove i lože, a zatim, kada se kola slome, preuzeti ulogu najvećeg patriote koji se, eto, "jedini bori protiv njihovog utjecaja".

Konakovićev politički put od "diplomatije kompromisa" do "diplomatije konflikta" nije nikakav strateški zaokret, već iznuđeno spašavanje vlastitog rejtinga. On je Dodika i Čovića koristio kao ljestve da se popne do vlasti, a sada ih koristi kao strašila da na toj vlasti ostane, glumeći branu onima kojima je sam širom otvorio vrata.

Građani Bosne i Hercegovine možda imaju kratko pamćenje, ali tragovi u digitalnom prostoru ostaju. Svaka pohvala koju je Konaković uputio Dodiku dok su sjedili u Laktašima danas ostaje kao dokaz političkog licemjerja. Jer, ako je Dodik tada bio "čovjek od riječi", a danas je "rušitelj države", pitanje je samo kada je Konaković lagao – tada ili sada? Ili je istina, kao i obično, negdje u sredini, tj. da je Konakoviću važnije biti u centru pažnje nego biti dosljedan sopstvenim principima. Ako ih je ikada i imao.